Pet stvari koje ne treba reći ožalošćenima: Kako utješne riječi mogu postati teške
Neminovno, prije ili kasnije, svako od nas se suoči sa situacijom kada nam neko blizak tuguje. I većina nas ne zna šta da kaže i šta da radi u ovim slučajevima. Novinarka CNN-a je ljetos ostala bez muža, a nakon povratka na posao zapisala je neke stvari koje su njoj i porodici pomogle da lakše prebrodi tugu.
Gotovo je nemoguće znati šta reći nekome ko je u stisku gubitka i tuge. Svi želimo da koristimo riječi zbog kojih će se osoba na drugoj strani osjećati bolje, ali niko od nas, zapravo, ne zna šta reći.
Reporterka CNN-a Alisyn Camerota napisala je nekoliko savjeta o tome šta treba reći, a šta ne. Njen suprug, sa kojim je bila u braku 23 godine, preminuo je od raka gušterače krajem jula. Imali su troje djece. Posljednjih mjeseci primijetila je da se i članovi porodice i prijatelji muče da pronađu prave riječi, a iznenadile su je i sitnice koje su je izbacile iz kolosjeka.
Naravno, nisu svi ljudi tretirani isto. Ono što je uspjelo njoj, neće nužno važiti i za nekog drugog. Međutim, napisala je neke korisne savjete i pet fraza koje biste trebali izbjegavati kada razgovarate s ožalošćenim.
Kako si?
Brižni prijatelj želi da zna kako ste. Šta bi moglo biti loše u ovom pitanju? Ali problem sa ovim pitanjem je što je na njega praktično nemoguće odgovoriti tokom žalosti.
„Osjećaji se mijenjaju iz sata u sat, ponekad iz minuta u minut. Pitate li kako sam ove sekunde? Pitate se kako se nosim sa životom? Odgovor je da ne znam”, napisala je Camerota.
„Nama je lakše odgovoriti na manje široka pitanja, kao što je, na primjer, kako je bio prvi dan škole, kakva je bila večera juče. Konkretna pitanja su manje zahtjevna od egzistencijalnih“, dodala je.
Kako mogu pomoći?
Alisyn je morala dobro razmisliti da shvati zašto ju je ovo pitanje toliko mučilo. Otkrila je da ovo pitanje stavlja odgovornost na ožalošćenog da pomogne onome ko je pitao.
„Onaj ko želi da nam pomogne pokušava nešto da smisli. Ali mi koji tugujemo ne možemo pomoći. Često ne znamo kako da artikulišemo ili čak ne znamo šta želimo ili trebamo”, napisala je.
Otkrila je da djela pomoći bez sumnje najviše znače njoj i njenoj porodici. „Komšije su donijele lazanje, kolače ili cvijeće. Nisu pozvonili niti pozvali pitajući hoćemo li lazanje, samo su je ostavili na pragu. Jedan prijatelj se pojavio u mojoj kući i odmah počeo da pere sudove u lavabou. Nije pitala, jednostavno je krenula na posao“, opisala je.
Dok se mučila da pripremi doručak za djecu, stigla je isporuka koju su joj poslale koleginice – svježe voće, kafa i hljeb. “Nisam znala kako da tražim kafu i doručak tog jutra, ali se pokazalo da je to upravo ono što nam je trebalo”.
Ne mogu da zamislim kroz šta prolaziš
Pitanje jednostavno nije originalno. Uvjerena je da ljudi mogu zamisliti veliki gubitak, ali ga ne žele.
“Ovo je razumljivo. Takođe želimo da vas zaštitimo od našeg bola. Međutim, ovom izjavom nas nehotice izolujete na ostrvo tuge, kao da je gubitak samo naš. Umjesto da naša osjećanja nazivate nezamislivim, pokušajte se povezati s nama. Na primjer: ‘Kada sam izgubio svoj X , osjetio sam X ‘. Ili možda podijelite uspomenu s nama, na primjer: Zaista sam uživao gledajući kako te otac uči da igraš fudbal. To će mi nedostajati”.
To nije fer
Alisyn je bila iznenađena kada su joj mnogi prijatelji nakon muževljeve smrti rekli da to nije fer. “Ja sam novinarka, pa mislim da je moja ideja o tome šta je pošteno nestala dok sam izvještavala o još jednoj besmislenoj pucnjavi u školi. Dugo više ne razmišljam o tome da je život pravilno podijeljen na poštene i nepravedne stvari”, napisala je.
Umjesto da odvoji tugovanje od pravednog, ona pokušava konačno prihvatiti ono što se dogodilo. “Ovaj koncept je mog supruga i mene upoznao naš savjetnik za tugu odmah nakon njegove dijagnoze. Neke stvari u životu su divne, a neke strašne. Moramo da se nosimo sa onim što nam se dešava”, objasnila je ona.
Zato se trudi da se ne pita zašto je život tako nepravedan i zašto joj se to dogodilo. “Više volim da kažem sebi: ‘Ovo je ono čime se trenutno bavim, koji je najbolji put naprijed?”
Volio bih da te zagrlim
“Prijatelji koji su se pojavili na mojim vratima sa suznim očima, ponekad sam se osjećala kao da ih moram utješiti i pomoći im da se nose sa gubitkom, što je bilo kontraproduktivno za moje mentalno stanje. Ako želite da se pojavite na vratima nekoga ko je upravo doživio gubitak, pokušajte da sa sobom ponesete smijeh i lakoću kako biste olakšali njihovu tugu”, dodala je.
Pa šta reći kada nema “prave” riječi?
“Zapamtite – u redu je reći da ne znate šta da kažete. Takođe je u redu sačekati prije nego što to kažete. Prošle sedmice dobila sam poruku od stare prijateljice s kojim se nisam čula mjesecima nakon smrti mog muža. Rekla je da ne može pronaći prave riječi. Znala sam šta misli i nekako su mi se te riječi učinile ispravnim”, dodala je Alisyn Camerota.