Gledati dijete kako se oko nečega muči, a uzdržati se da ne priteknete u pomoć i popravite stvari umjesto njega, jedan je od najtežih izazova sa kojima se roditelji suočavaju, iako su svjesni da to nije u interesu djeteta. Roditeljstvo samo po sebi nosi velike izazove, ali se izdvaja pet za koje se može reći da su najteži. 

 

Često pokušavamo da odgajamo svoju djecu na osnovu onoga što mislimo da bi trebalo da budu umjesto onoga što jesu. Teško je i iscrpljujuće gajiti hiperaktivno dijete ili prkosnog i neprijateljski raspoloženog tinejdžera koji ne poštuje nikakav autoritet. Ili jednostavno imati dijete koje se potpuno razlikuje od vas. Pokušaj da se pomire sa tom činjenicom za roditelje je stalna i iscrpljujuća bitka.

 

Teško im je da prihvate kada shvate da im dijete nije onakvo kakvo su mislili da će biti i kada shvate da će morati da odustanu od određenih snova koje su imali u pogledu budućnosti svoga djeteta, kada uvide da neće krenuti putem kojim su priželjkivali da krene.

 

Istinsko prihvatanje jedna je od najmoćnijih stvari koje roditelj može dati svom djetetu. Što je još važnije, kada roditelji prihvate svoje dijete takvo kakvo jeste, ono može postati bolje.

 

Generalno, nije dobra ideja kada pokušavate da zaštitite dijete da ne iskusi posledice svojih postupaka. Kako da dijete uči iz svojih loših izbora, ako roditelji otklone prirodne posledice tih izbora?

 

Ljudi uče iz pokušaja i pogrešaka, i to je često najbolji način učenja. Posao roditelja je da pomognu svojoj djeci u teškim trenucima, ali nije njihov posao da nose sav teret umjesto njih. To znači da je nužno dopustiti da dijete osjeti bol i razočaranje.

 

Roditelji mogu pomoći djetetu tako što će razgovarati o problemu i dati mu do znanja da su tu za njega jer ga vole, to jest da mu pruže jednu od najvažnijih stvari koje roditelj može dati.

 

Ako imaju dijete koje se nepristojno ponaša i pravi razne ekscese – ima ispade bijesa, viče, ne sluša ili dosađuje i psuje – vjerovatno su se suočili sa „onim” pogledom, što od prijatelja, što od stranaca. Pogledom koji ih pita: „Šta nije u redu s vama? Zašto ne preduzmete nešto u vezi sa ponašanjem svog djeteta?!”

 

Taj pogled čini da se osjećaju kao užasni roditelji, čak i ako znaju da čine sve što umiju kako bi što bolje odgajali svoje dijete. Ali istina je da će o tome sud dati drugi – takva je ljudska priroda.

 

U ovakvim situacijama prirodno je da roditelji brinu da li će ih dijete razočarati ili osramotiti. Takođe je prirodno da brinu o tome kako će drugi reagovati na loše ponašanje njihovog djeteta i okriviti ih.

 

Jedna od najtežih stvari sa kojima se roditelji suočavaju je kada su djeca bezobrazna, nepristojna i ne poštuju ih. Danas vaš desetogodišnjak voli da se druži sa vama, a već sledećeg viče „mrzim te“ i odbija da bilo kuda ode sa vama.

 

„Mrzim te“ ima moć da svakog roditelja dovede do suza ili bijesa. To ih tera da se preispituju gdje su pogriješili. Djeca znaju da ovo parališe roditelje tokom svađe, zbog čega i koriste tu taktiku kako bi dobili ono što žele.

 

U tim situacijama, ma koliko da je teško, roditelji moraju pokušati da ne personalizuju ponašanje djeteta, čak ni kada im kaže da ih mrzi. Jer kada to dožive kao uvredu, veoma je teško da ostanu objektivni i reaguju na pravi način.

 

Koliko god je bolno prihvatiti tu činjenicu, djeca jesu rođena da u nekom trenutku odu od roditelja. Naravno da je bolno i zbunjujuće za roditelje kada shvate da je njihov posao da brinu o djeci dok se ona polako odvajaju od njih i postaju nezavisna.

 

Što su djeca starija, roditelji moraju polako da se povlače i pokušaju da budu treneri i učitelji i puste ih da počnu da igraju životnu igru. Roditelji vole i svoju odraslu djecu, ali moraju da im daju prostor za učenje, prostor za pokušaje i greške.

 

Djeca im vjerovatno neće zahvaliti što su ih pustili da se sama bore i trpe posledice, ali će kada odrastu priznati da su im pouke, savjeti ili ograničenja pomogli u životu.