Iako je zagazio u desetu deceniju, sjećanje ga dobro služi, kada govori kako se kao 17-godišnji Skojevac pridružio partizanima, sa kojima je dijelio sve nedaće toga vremena.

Na Dan pobjede nad fašizmom, 91-godišnji Pero Bobar sa malobrojnim živim svjedocima tog vremena i njihovim potomcima, došao je da oda počast stradalima. Partizanima se pridružio kao 17-godišnji Skojevac,pun optimizma i vjere.

"Imao sam automat njemački i učestvovao sam u borbi. Prva borba mi je bila teška i mislio sam da svaki metak ide na mene, tako da sam bio preplašen. Kasnije je to prešlo u naviku i nisam više smatrao da je opasnost. Bio sam tamo oko Olova, Kladnja, Zvornika i tim selima, tako ja nisam ni znao ta sela nisam nikad ni bio, i ne znm gdje sam sve bio, išli s jednog mjesta na drugo tako da ja ne bih mogao ni nabrojati ta mjesta", rekao je Bobar.

Nakon osam mjeseci u borbama Peru su vratili u rodno selo Batar kako bi pomogao bolesnom stricu u brizi o osmoro djece. Zbog toga nakon rata nije mogao nastaviti školovanje. Ipak, 1948. odlazi u Učiteljsku školu u Mostar.Bio je bez novca zbog čega je istjeran iz doma pa se morao snalaziti da preživi.

"Onda sam otšao na željezničku stanicu da nešto radim i nešto sam zaradio i kupio lutriju i dobijem na lutriji 4 mjeseca da platim stan i tako sam završio Učiteljsku školu u Mostaru, i onda sam dobio Zabrđe kao učitelj onda u Ugljeviku bio, poslije prešao u biblioteku, pa u Ekonomsku školu. Iz Ekonomske škole otišao sam u Beograd", dodao je Bobar.

Godine mladosti bile su godine odricanja i predanog rada. Navikao na obaveze Pero Bobar jedno vrijeme bio je i predsjednik SUBNOR-a, ali to mjesto je prepustio mlađima.