Ovo pitanje je osjetljivo u našoj zemlji, ovdje se patriotizam izjednačava sa primitivizmom i željom da se neko tlači. To poimanje patriotizma na balkanski način je zapravo ne potpuno ogoljena mržnja. To je pravi apsurd. Patriotizam, kao i nacionalizam, je ljubav, a ne mržnja. Ludo je vrijeme za nama, ali krivi smo i sami što nismo dopustili sebi da evoluiramo za dvadeset i kusur godina. Kad vrijeđaš nekoga zato što je drugačiji po bilo kom osnovu, ili mu činiš život težim jer je u “pogrešnom” okruženju, nisi patriota nego karikatura toga. Ako pucaš iz oružja za proslavu vjerskog praznika, ili bilo čega drugog, nisi patriota jer ćeš možda ubiti komšiju. 

Skloni su naši ljudi busanju u grudi i isticanju toga kako su vjernici, tetoviraju krstove a psuju Boga, poste hranom a zavide i zlo misle, čine loše a očekuju dobro. Idoli su pogrešni, mnogi uzori su tipovi kojima bi pripadala margina da je normalno stanje. Stvari su uglavnom postavljene naglavačke. Svako o svakome ima mišljenje, ne mora ga uopšte poznavati. Na prvu znamo kakav je ko. Dovoljna je boja džempera da čovjeku ocijenimo svaku karakternu crtu. Nema potrebe da nekoga upoznamo, odmah mu pomenemo i familiju, onako usput, uz kafu. Kako to da volimo zemlju i narod, a ne volimo rodbinu i komšije. Nešto se tu ne slaže. Volimo otadžbinu, a ne volimo ništa što nju čini.

Patriotizam je upoznati svoju zemlju, njene prirodne ljepote, ljude, različite kulture koje čine cjelinu, ne praviti razliku po imenu, mjestu rođenja, i slično. Patriotizam je kupovati domaće, njegovati porodicu, sticati kako formalno tako i neformalno obrazovanje. Nadogradnjom sebe, činimo boljom i jačom svoju zemlju. 

Piše: Stojan Krunić