Trodnevno Pantelino decenijama je događaj ovdje, uvijek se stavljao u ravnu sa velikim vašarima u Sremu, Mačvi, i šire. 

Prvobitna lokacija bila je na mjestu današnje OŠ Knez Ivo (OŠ Fadil Jahić Španac, tada je bila preko puta SO Bijeljina, kasnije će Španac preći na "pantelinsku lokaciju", a Pantelino će premjestiti na stočnu pijacu van grada). Da li zbog većeg prostora koji je potreban takvim skupovima? Neki stariji Semberci govorili su da je komunistička vlast namjerno slala vašar tamo gdje je mjesto prodaje stoke, svodeći tako trodnevno pojavljivanje Svetog Pantelejmona zaštitnika u Semberiji na puko vašarište. Bilo kako bilo Pantelino se slavilo decenijama. Jedan od školskih drugova pričao mi je da je na vašaru, tačnije pri povratku kući upoznao djevojku koju nikada više nije vidio, a koje se i danas često sjeti, koliko je bila zanimljiva. 

"Vraćam se kući oko jedan, ni sam ne znam kako ostadoh na vašaru toliko dugo, kako me pustiše moji. U stvari nisu me pustili, jednostavno sam zaboravio gledanje na sat u tom ludilu ringišpila, onih sudaranja autima, i  kace u kojoj iščekuješ da ti gumom motora ili fiće pređu po licu. Bilo nas je više u grupi, ali na kraju sam se nekako izgubio u toj gužvi, svi su ranije otišli kući. Hodam i smišljam kako da opravdam to moje ludovanje, poprilično kašnjenje. Dozvola je bila do 23 časa. Dolazak kući i viđenje s budnim roditeljima koji su mnoge digli na noge pa i policiju, bilo je bolno za mene, ali sve sam nekako podnio zbog trenutaka koji su prethodili suočavanju s roditeljima. Malo prije duda neko priča iza mene. Glas ženski. Okrenem se i čujem jasno rečenicu: Znaš li gdje je zgrada kod Mobilije? Odgovorih potvrdno i krenusmo. Priča usput bila je svakakva, uglavnom je ona pričala. Ja valjda još dječak sa svega nekoliko početnih brijanja pa sam samo zapamtio, vidio izgled djevojke starije od mene dvije godine. Crna, oči krupne, kratko ošišana, primjetio sam i jedan prsten na desnoj šaci. Nije bio zlatni. Kad smo stigli do Mobilije, malo sam došao sebi. Počeo sam više čavrljati. Samo da ne bi ušla ubrzo u stan, koliko je bila zanimljiva. Saznaću da je tu u gostima zbog Pantelina, da se izgubila na vašaru, da se tetkin stan nalazi u zgradi "kod Mobilije". I ostala je još sa mnom. Ti minuti ko vječnost. Na rastanku sam čak zapamtio i balkon u toj zgradi. Izašla je i mahnula..."

Nikada je više nije vidio, po navici je znao doći ispod balkona u pantelinske dane, i bezuspješno čekati. Pantelino je moj drug dugo pamtio po crnoj djevojci iz Mobilije. Njegova djeca i neka druga, a i stariji Semberci pamte po kaci ili "zidu smrti". Poziv sa razglasa da uđete u nju šalju motoristi u crnim kožnim pantalonama sa motora koji bruje na valjcima. Platite ulaz pa onda strmim stepenicama do rupe. Ona toliko uska da nikada ne skontate do kraja kako se vrte tu a ne izlete, ne padnu dole ili šta već. Sve bruji oko vas, razne zvukove čujete koji vam pomjeraju utrobu, ali ne izlazite dok se ne završi to ludilo. Šta ljudi sve ne urade za i ne baš  veliku naknadu. Ali adrenalin čuda čini. Da ga probaju nekim bijeljinskim motoristima nije dozvoljeno, pričalo se prije nekoliko godina o tom slučaju. Kaca je gostujuća stvar uvijek bila. Poslije nje slijede ringišpili, auta, balerina, a posljednjih godina "čekić". 

E to je već nešto. Ako uđete siti neće vam biti dobro. Zato i postoje šatori sa pečenjem. Obično na izlazu iz vašarišta. Kad vam se stomaci isprazne, mozak zavrti, slijedi novo opuštanje i dolazak sebi. Naravno, ako vam to dubina džepa dozvoli. Pantelino je ipak jednom godišnje...

D.G.