Istoriju pruge i voza u Semberiji, danas samo rijetki pamte…. Jedan od njih... novinar, i književnik Tihomir Nestorović je cijeli svoj radni vijek nastojao da tu čuvenu prugu sačuva od zaborava…. Nestorović je godinama koračao naprijed, išao u susret modernom načinu življenja, ali se uvjek, sa korakom unazad, vraćao u prošlost i oživljao slike minulih dana, svoga djetinjstva, jedne mladosti, jednog drugog vremena koje je imalo  sopstveni kolosijek….

“Za tu prugu i za te vozove, zaista se može reći, ne da je to bila žila kucavica, da je bilo srce i duša, ona je bila pupčana vrpca za cijelu  Semberiju i Majevicu. Da nije bilo pruge, ovaj kraj bi bio kraj svijeta, zabačena, prašnjava, kaljava varošica, a upravo, zahvaljujući vozovima, išlo se u bijeli svijet I odavde se kretalo u bijeli svijet, I ovdje je dolazio bijeli svijet”, priča Tihomir Nestorović.

U hroničarskim analima ostalo je zapisano da je 1918.godine završena željeznička pruga koja je povezivala Bijeljinu sa Ugljevikom i Mezgrajom sa jedne strane, I sa Bosanskom Račom I cijelim svijetom, sa druge strane.

Razlog uspostavljanja željezničkog saobraćaja prvobitno je bio prevoz ugljevičkog uglja, međutim, ubrzo je željeznica postala i putnička…. i upravo u tim putničkim vagonima odvijao se život…. Između stanica, perona, na šinama, vagoni su se  teturali, klecali, stenjali I pištali…. i sve se  to miješalo sa radničkim znojem i đačkim smijehom, što je i sam Nestorović doživio…

 “ U Šidu na polazištu, i dolazištu za naše ljude odavde, bila je kafanica “Čubura”, a u Bijeljini na peronu čekala je putnike “Poslednja priča”, značajna za sve nas. Inače, ova pruga bila je najviše od ekonomskog značaja, na hiljade i hiljade tona uglja prevezeno je, preko Save, starim vagonima, a odatle je dolazila tehnika”, prisjeća se Nestorović i dodaje, da je on zaista može nazvati “Prugom mladosti, drugovanja”, jer su svi đaci od Šida do Dvorova putovali vozom...

Na raskrsnici pruga, u Bijeljini, svojevremeno su  bile otvorene dvije stanice, stara I nova… Stara je bila smiještena pored željezničkog mosta, u blizini današnje zgrade policije, dok je nova stanica bila smiještena na drugom kraju grada, odakle  su se nizale stanice: Dvorovi, Trnjaci, Ružin Han, Balatun, pa Bosanska Rača. Od Bijeljine do Šida, preko Rače, vozio je šinobus sa dva vagona, željeznim mostom preko Save. I ta pruga, kakva god da je bila, predstavljala je izlaz u svijet….

 “Kruna svega toga I nešto najznačajnije na ovoj pruzi, dugoj oko 45 kilometara,  jeste Most na Rači, most kraljice Marije Karađorđević,  izgrađen 1932.godine, a koji se sad u penziji, međutim, ja I danas osjećam tutnjavu voza, jer sam odrastao u blizini mosta I pruge, čuvajući goveda”, podsjeća se Tihomir Nestorović.

Otišao voz, zarasla pruga, a dobar dio duše grada ispraćen je na  put bez povratka….Samo senke prošlog vremena još uvjek prkosno žive, zahvaljujući književnim djelima Tihomira Nestorovića.

 “U  svoj mojoj prozi  je ova pruga I vozovi, nema romana, a da nema priče o željeznici”, kaže Nestorović I ističe da je pruga postala dio istorije ovog kraja.

Za mnoge, samo lijepo sjećanje na neka davna vremena, a za Nestorovića, voz i pruga nisu samo bili inspiracija za pisana djela, već  i za  davno rođenu želju -  da bude otpravnik tih istih vozova…

“Umrla je i ta šidska stanica, ona je sad na kraju države, zarastao je i taj peti bijeljinski kolosijek, sa koga se iz Šida polazilo u Bijeljinu, ali ja još uvjek čujem kloparanje vozova,  pisak parnjače i sirenu šinobusa i sjećam se svega toga i tome ne mogu odoliti”…, zaključuje Nestorović.