Konkretno, ovog puta posvetićemo se transplantaciji bubrega, a najviše iz razloga što su se upravo zdravstveni stručnjaci u Srpskoj, u saradnji sa Vladom RS, odlučili na osnivanje zavoda zbog povećanog broja pacijenata koji su kandidati za transplantaciju bubrega, kao i potrebe za neposrednim upravljanjem procesa liječenja građana u terminalnoj fazi bolesti bubrega.

U Srpskoj u ovom trenutku postoji oko 900 dijaliznih pacijenata, a prema riječima Aleksandra Raduna, predsjednika Udruženja dijaliziranih, transplantiranih i hroničnih bubrežnih bolesnika RS, država dosad nije imala neki specijalni uvid u posao transplantacije.

Ključna stavka koju donosi zavod, navodi Radun, jeste da će biti raskinuto javno-privatno partnerstvo koje u Srpskoj postoji od 2000. godine, a koje je podrazumijevalo da se usluge hemodijalize za pacijente sa dijagnozom poremećaja hronične renalne insuficijencije u Republici Srpskoj realizuju od strane ZU Bolnica "Internacionalni dijaliza centar" Banjaluka i njemačke kompanije ZU "Fresenius Medical Care Centar za dijalizu" iz Šamca. 

"Interes svake privatne kompanije je bio da zaradi što više i, da budem grub, nema transplantacija, odnosno da ima što više hemodijaliznih pacijenata. U tom zavodu će biti i transplantacija i hemodijaliza. Naše udruženje je pokrenulo da se raskine ugovor sa tom njemačkom kompanijom i iskreno se nadamo da će sada biti bolje, da neće ništa faliti na hemodijalizi, da će se raditi na promociji transplantacije, da će se ostvariti komunikacija sa Evropom, konkretno sa Minskom u Bjelorusuji, Padovom u Italiji i Nicom u Francuskoj", kaže Radun za "Nezavisne novine".

Bjelorusija, Francuska, Italija te Turska, države su u koje se na transplantaciju upućuju dijalizni pacijenti iz Republike Srpske.

Prema podacima udruženje koje zastupa Radun, do sada je 150 pacijenata iz Srpske obavilo transplantaciju bubrega.

Najčešća destinacija u posljednje vrijeme je bjeloruska prijestonica Minsk, gdje se jedino može obaviti kadaverična transplantacija bubrega, odnosno da pacijent dobije organ preminule osobe.

Oni koji imaju srodnika koji je sposoban za transplantaciju, operaciju mogu obaviti u italijanskoj Padovi, Turskoj…

Ali ovakva vrsta operacije sve je osim laka, a naravno, nije ni jeftina. Za obradu pacijenta i samu transplantaciju potrebno je oko 67.000 dolara.

Na svu sreću, pacijenti u Srpskoj nemaju problem sa tim, jer FZO RS plaća taj iznos u potpunosti. To, navodi Radun, nemaju ni susjedna Srbija, FBiH niti Crna Gora.

Na pitanje da li smatra da će osnivanje zavoda pojednostaviti procedure i ići ka tome da se transplantacije mogu obavljati i u Republici Srpskoj, Radun nema sumnju.

"Mislim da smo ovim korak bliže da imamo transplantaciju u Srpskoj. Samim tim da niko neće to sabotirati. Svakoj državi je u interesu da ima što manje ljudi na hemodijalizi, jer je jeftinije da su ljudi transplantirani, pri tome su zdraviji. Hemodijaliza je skupa procedura. Ovdje je bitno da država ide u tom smjeru, da se obučavaju doktori i na kraju da se radi srodna transplantacija", istakao je Radun za "Nezavisne novine".

Ako se bude radilo kako je planirano, dijaliznim pacijentima biće pojednostavljeno mnogo toga.

Goran Topić, nacionalni koordinator za transplantaciju, kaže da je plan da se pacijentima omoguće dodatni pregledi u sklopu samih dijaliznih centara.

Jedna od najvažnijih promjena u ovom smislu jeste da se ide ka tome da se pacijenti koji moraju na transplantaciju pripreme za operaciju te postoperativni oporavak imaju u Republici Srpskoj, što do sada nije bio slučaj.

Praktično, ako je neko morao, na primjer, put Minska, bilo je neophodno da obavi preglede u Srpskoj, pa da te nalaze nosi u Bjelorusiju. Tamo se potom boravi nekoliko dana na pregledima gdje treba da se utvrdi da li je pacijent sposoban za operaciju. Nakon povratka u BiH rade se redovni pregledi, čiji se rezultati šalju u Minsk i pacijenti su na čekanju dok ih ne pozovu za transplantaciju. Nakon što operacija bude završena, pacijent opet mora put Bjelorusije zbog kontrole.

Cilj je da se ovo pojednostavi.

"Planirano je da se radi predtransplantaciona obrada i posttransplantaciono praćenje pacijenata, tako da ćemo na jednom mjestu imati jedan nukleus koji bi mogao da pokrene taj transplantacioni program u Srpskoj", navodi Topić.

Podsjeća da su u UKC RS već rađene transplantacije, ali da je sve poremetio kovid.

"Pred sam kovid imali smo maltene jedanput mjesečno urađenu živu donorsku transplantaciju. Nažalost, kovid je zaustavio taj program, zato što smo mi zavisili od tog hirurškog tima iz Srbije, gdje je bilo predtransplantaciono i posttransplantaciono praćenje od strane nefrologa", podsjeća Topić.

Dodaje da za ovu priču treba vremena i velika podrška države.

"Kada je u pitanju kadaverična transplantacija, tu treba da završimo legislativu. To nije nemoguć posao, samo zahtijeva ozbiljan i veliki rad. Mi imamo uslove za tako nešto", zaključio je Topić u razgovoru za "Nezavisne".