Balzak je rođen 1799. godine u gradu Turu u dolini rijeke Loare, na samom jugu Francuske, a doba u koje je rođen značajno je ne samo za Francusku nego i za cjelokupnu Evropu.

 

Deset godina nakon Francuske revolucije, u trenutku Balzakovog rođenja, cjelokupan kontinent bio je uzdrman snažnim političkim trvenjima. S obzirom na to da je Balzak tokom pisanja bio usredsređen na istoriju i na uticaj dešavanja u društvu na običnog čovjeka, ovo vrijeme je predstavljalo plodno tlo za njegovo stvaralaštvo.

 

Iz Tura se 1814. godine preselio u Pariz kako bi završio studije, u kuću u ulici Fortuna, gdje su godinama nakon toga nastala njegova mnogobrojna djela.

 

Završio je studije prava u Parizu, a šest godina nakon toga, protivno želji svojih roditelja, počeo je da piše romane koje je objavljivao pod tuđim imenima.

 

Tek u svojoj tridesetoj godini osjetio je da je napisao djelo od vrijednosti, a u pitanju je bio roman „Poslednji Šuan“.

 

U početku su ga smatrali predstavnikom romantizma, ali vrlo brzo se pozicionirao kao realista i to kao jedan od najznačajnijih pisaca u ovom književnom pravcu.

 

Poznata je izjava Fridriha Engelsa da je više naučio o kapitalizmu 19. vijeka iz Balzakovih priča nego iz mnogih naučnih knjiga.

 

Balzak se može smatrati tvorcem modernog romana. Prije njega roman je smatran za niži književni rod, ali on ga je preporodio, obnovio, proširio njegove metode i dao mu ogromno, dotad neslućeno prostranstvo.

 

Prije Balzaka svakodnevnost običnog života, svakidašnjih navika i potreba, sve one prisnosti kojima je ispunjen život smatrane su za nezanimljive, beznačajne, i nedostojne književne teme.

 

Pod uticajem epohe romantizma, i dalje podvlačeći sav značaj ljubavi, Balzak je zapazio da ona nije jedina pokretačka sila života, koji je u velikoj mjeri ispunjen i drugim osjećanjima, interesima, strastima i potrebama na koje se gleda s nipodaštavanjem.

 

Balzak je otkrio sav značaj i svo bogatstvo privatnog života sadašnjice, slikao je svijet svog vremena i pisao istoriju savremenih naravi. Osjetio je obilje unutrašnje ljudske drame i pokazao da se jake strasti, velike tragedije i velike radosti odigravaju u dušama običnih ljudi, kao i da najobičnija mjesta i ljudi koji su vezani za njih mogu biti poprište najuzbudljivijih drama i tragedija.

 

Svojim književnim djelima obuhvatio je cjelokupno francusko društvo svoga vremena – aristokratiju koja se ne snalazi u vrtlogu stvaranja novog društva nakon revolucije i Napoleonovih ratova, ali i nove mlade građanske snage koje tek nastaju, propalice, činovnike, korumpiranu administraciju, novinare, provincijalne gospođice, advokate, popove.

 

Godine 1832. došao je na ideju da napiše 137 romana koji će predstaviti djelove jedne velike cjeline, što ga čini jedinstvenim u svijetu jer nijedan romanopisac prije njega nije zamislio niti uradio tako nešto. Svaki roman koji bi napisao predstavljao bi jedno poglavlje u cjelini koju je nazvao „Ljudska komedija“.

Pisao je neumorno, a da bi bio produktivniji kupio je i štampariju, ali zbog toga je zapao u ozbiljne dugove, a kako bi ih otplatio pisao je još više da bi mogao da zaradi dovoljno prodajom knjiga. Kako je sam često isticao, najbolje je pisao kada je morao da vraća nagomilane dugove.

 

Pisanje je bilo smisao Balzakovog života, a kada bi započeo sa pisanjem djela radio bi neumorno, nekada i po 20 sati dnevno.

 

Prema pričama, uspjevao je da ostane budan zahvaljujući velikim količinama kafe ispijajući na desetine šoljica svakoga dana, a mnogi smatraju da je zbog tolike količine kafe i umro.

 

Zbog brzine, nije posvećivao mnogo pažnje stilu pisanja. Izražavao se sentimentalno, ponekad u rangu najbanalnijih pisaca. Stoga je većina njegovih djela ostavila utisak neurednosti i nedovršenosti, ponegdje su se mogle uočiti i greške u tekstu.

 

Umro je u Parizu 18. avgusta 1850. godine, u 52. godini života.

 

Svoju „Ljudsku komediju“ nije uspio da dovrši, od 137 koliko je zamislio napisao je 91 roman, ali su u njegovoj bilježnici nakon što je preminuo pronađeni naslovi i osnovne teme i za ostalih 46 djela.

 

Za samo 20 godina, koliko je prošlo otkako je napisao svoj prvi roman pa do smrti, napisao je čitavu biblioteku i smatra se jednim od najplodnijih pisaca u svjetskoj književnosti.