U mnogim, naročito balkanskim kulturama, bez obzira na njihovo rasprostiranje, hljeb, ili nešto starija pogača, najopštija je pa tako i sveta hrana, jer se bez hljeba nije moglo opstati. Takođe, hljeb je smatran hranom božanstava i personifikacijom božanstva.

Otud i simbolika hljeba podrazumijeva vrstu univerzalne zaštite protiv bilo kakve loše namjere. Podjednako, kao simbol opstanka, hljeb je prisutan u svim važnim ceremonijama – rođenja, krštenja, vjenčanja ili poslednjeg ispraćaja.

Kod balkanskih naroda, zabilježeno je, da ako komad hljeba padne na zemlju, mora se podići, otresti i poljubiti. U Transilvaniji, na primjer, takav komad se nakon cjelivanja baca u vatru jer se smatra da su ga pokojni preci tražili.

U složenosti problema ishrane u etnologiji i antropologiji, zadržimo se u jednom, komunikacijskom sistemu. Otuda, hljeb i so predstavljaju temeljni komunikacijski most - u mnogim zapisima istraživača ili putnika, pogotovu kada su se našli u novim, neispitanim oblastima hljeb i so su dio neverbalne komunikacije. U sredinama čijim se jezikom ne vlada, iznošenjem poznatih namirnica, pokazuje se dobra volja, odsustvo neprijateljstva.

Kidanjem hljeba i umakanjem u so, pokazuje se uspostavljanje "zajedništva" i pokazuju pozitivne namjere prihvatanjem ponuđenog gostoprimstva.

Svetost hljeba je iz običajne sfere prešla u jezičku oblast, ne samo u srpkom jeziku, pa tako i dan danas zaklinjanje u istinitost izrečenog biva praćeno izrazom "Leba mi" ili se nevjerica iskazuje sa "Leba ti?"

Ova univerzalna hrana obično se nudi na "prelaznom", graničnom prostoru (na kapiji, na pragu...).