Napustio je rodno mjesto u potrazi za poslom i boljim životom, a ispostaviće se da je to bila odlična odluka.

“Nakon rata sam otišao sam u Beograd, 1996. godine, tražeći posla. Pošto nije bilo posla u to vrijeme, jedini posao koji sam mogao da radim jeste neki fizički posao”, navodi Đurić u emisiji Kafica portala InfoBijeljina.

Otkrio nam je kako je to sve izgledalo u njegovim počecima karijere.

“Ima mjesto u Beogradu koje se zove ‘Vukov spomenik’ gdje su se ti radnici okupljali, zidari, tesari, radnici za selidbe itd. Na tom mjestu sam čekao, a jedina moja prednost je što su ljudi gore bili oronuli i stariji ljudi. I onda je naišao taj čovjek, Slobodan Vučićević, njemu je trebao pomoćni radnik, a to su bili i njegovi počeci, a kasnije će on napraviti veliku firmu”, prisjeća se Đurić.

“To je bilo rizično”

Vučićeviću je trebao neko da istovara kafu.

“Ali nije on rekao da mu treba to, nego ima pirinač, kao, kasnije je rekao da je kafa. Ali nije htio odmah jer je to bila deficitarna roba i u to vrijeme je bilo rizično”, prisjeća se Đurić svojih početaka.

Ilija je počeo da radi sa kafom 1996. godine, a već 1999. godine je, kako kaže, bio daleko od toga. Njegov talenat je prepoznao osnivač i vlasnik kompanije, Vučićević.

“Pa mi smo imali kontinuitet u tom dolaženju sirove kafe i prodavali smo. Recimo da smo na sedam dana prodavali jedan kamion, a pošto se obim posla povećao onda smo morali svi da to radimo, radili smo jedan kamion, 25 tona na dan. U to vrijeme Srbija je imala male pržioničare pa su kupovali na tri, pet, neko 10 vreća i svi smo učestvovali u istovaru tog kamiona. Vreće su bile oko 60 kg i mi smo to istovarali tako, a dok smo to radili vidim da ima neki poseban miris ta kafa”, kaže Đurić.

Miris kafe mu bio sumnjiv

On je to, prisjeća se dalje, prijavio poslodavcu.

“Ja sam to prijavio gazdi, da je to sumnjivo, da meni to miriše posebno, nije kao do sada. On me nije uzimao za ozbiljno i to je tako išlo. Sutradan smo svu tu kafu prodali, a tek sljedeći dan svi ti ljudi koji su kupili sirovu kafu, došli su da se žale da nije dobra i da je vrate. Onda je Slobodan rekao ‘Pa, dobro, ti to nešto znaš, mi ćemo morati unapređivati to tvoje čulo ukusa i mirisa’”, naglašava Đurić.

I tako je, napominje sagovornik InfoBijeljine, sve počelo.

“Poslije sam išao u Grčku, to je bio prvi put da vidim fabriku koja je proizvodila kafu i prvi put sam se susreo sa nešto modernijom tehnologijom. Mi smo to sve radili onako, da kažem, primitivno. Zatim, 1997. sam otišao u Holandiju i tada sam vidio savremenu i modernu proizvodnju. Jedan čovjek upravlja cijelim procesom proizvodnje - i prženje i pečenje i pakovanje iz jedne kontrolne sobe”, kaže Đurić.

Dan kada je donio odluku

Tu ga je, Slobodan, prisjeća se, predstavio kao tehnologa i da imaju veliku fabriku.
 
“Tu su oni mene obučavali za ‘cuping’ - kako se izvodi degustacija, kako se vrši procjena sirove kafe. To je meni bilo interesantno i rekao sam sebi - time ćeš se baviti”, kaže Đurić.

Tek odlaskom u Brazil 1999. godine, on je išao na jedan kurs koji će mu kasnije pomoći da razumije kafu kao botaničku vrstu, koliko vrsta ima, kako se gaji, kako se tretira. 

“Kafa nije samo probanje, to je jedan cijeli ciklus koji mora da se provjeri. Berba, klimatski uslovi, transport, sve to utiče, pa tek onda prerada, priprema... Kompleksno je i jako teško savladati”, navodi Đurić.

Putovao je širom svijeta, jer obilazi berbe. U njegovom poslu Brazil je neophodan svake godine, nekada je išao i po dva puta. Ukupno je bio 33 puta u Brazilu. 

“Svaka firma mora da ima svog čovjeka tamo pošto je recimo razlika u cijeni od 100 do 1.000 dolara po toni. Firma za koju ja radim uvozi npr. 30.000 tona kafe godišnje, pa puta cijena 100 ili 1.000 dolara, kolika je ta razlika. Nema se tu povjerenja, nego svaka firma pošalje svog čovjeka pa procijeni kvalitet, da li je to ta cijena ili nije”, otkriva Đurić.
 
I Afrika je zanimljiva

Na pitanje koja zemlja ga je najviše očarala i ostavila utisak na njega, kaže da je najprihvatljiviji Brazil.

“Tu sam najviše puta bio i cijela Južna Amerika. Bio sam u Kolumbiji, Brazilu i Argentini,  generalno južna Amerika. I Afrika je zanimljiva dosta, ona je ovako egzotična. Bio sam u Ugandi, Ruandi, Burundi, Keniji i Etiopiji. Indija je potpuno druga kultura u odnosu na ovo naše ovdje. Indija mi je bila jedna traumatizacija u glavi. Ono što sam tamo vidio je za mene bilo mnogo šokantno”, napominje Đurić.

Kompletno gostovanje našeg sagovornika pogledajte u nastavku, u video-prilogu, odnosno u našoj emisiji Kafica: