Uz ovaj broj objavljena je i knjiga Zorana Kostića "Delta oca", ukupno jedanaesta iz serije filologija, te CD premijernog kazivanja poeme "Delovi strašnog suda" Milana Nenadića.

 

Riječ je o raritetnom devetominutnom audio-zapisu snimljenom u Palama 31. oktobra 1993. godine. Ova poema objavljena je i na početnim stranicama časopisa, a tekstove o Nenadiću pisali su Ranko Popović i Đorđo Sladoje.

 

"Milan Nenadić pripadao je samom vrhu savremenog srpskog pjesništva. Posljednje u nizu priznanja koje je dobio za svoje dugogodišnje stvaralaštvo bila je 'Dučićeva nagrada', koja mu je dodijeljena u aprilu, a uručena početkom novembra 2019. godine u Trebinju. Na svečanosti uručenja o slavodobitniku je u ime žirija potpisnik ovih redova pročitao tekst pod naslovom Sjećanje na 'Delove Strašnog suda' koji sad ovdje prenosimo kao sjećanje na velikog pjesnika", zapisao je Ranko Popović svjedočeći da je u Palama ratne 1993. godine na obnovljenim 'Sarajevskim danima poezije' prisustvovao Nenadićevoj izvedbi "Strašnog suda".

 

Vrijeme je, dodaje Popović, bilo nanijelo čitave naplavine otužne patetike pseudopatriotskih stihova, bugarilo se i zapijevalo na sve strane i svakojakim povodima.

 

"U takvoj atmosferi doživio sam oporost i žestinu Nenadićevog 'Strašnog suda' kao čisto okrepljenje, kao poziv da se prenemo iz duhovne anesteziranosti i pošteno zagledamo u sebe, u sopstvenu, prepunjenu mješinu grijeha. Poezija ne smije da podilazi i šašolji zavodljive zablude, poezija je ljuta trava za zapuštenu ranu, poručivao nam je pjesnik svakom riječi svoje pjesme", piše Popović, podsjećajući na Nenadićeve stihove "Ludilo nema kapije, /Šta će ludilu straže? /Ovde se zakon svaki razbije /I blista ludak neporažen", iz vremena kada, zaključiće, jesmo živjeli ludilo u najrazličitijim oblicima, ali smo se stopili s njim i počeli ga doživljavati kao normalno stanje.

 

Svoje sjećanje na Nenadića, kako već rekosmo, u "Srpskom pregledu" zapisao je i njegov kolega po peru Đorđo Sladoje. Ovdje prenosimo tek jednu njegovu opštu sliku o Nenadićevoj poeziji.

 

"Nenadić je bio burna protivrječnost, nerazmrsivo klupko dinarskog vitalizma i još žešće, takođe dinarske autodestruktivnosti. Te nevidljive sile tjerale su ga iznutra da bjesomučno iskušava mračne strane života i sopstvene prirode i da iz te pomrčine, ko zna kako, ispreda skladne i zvučne stihove, buntovničke i molitvene, reske i blage istovremeno. Njegovi stihovi imaju puno egzistencijalno pokriće, jer sve što je napisao žestoko je plaćeno, i samim tim predstavlja dragocjeni zalog pjesničke autentičnosti", zaključuje Sladoje.