Najvažniji pomen za preminule je Proskomidija koja se služi na svakoj Svetoj Liturgiji. Pored ovih pominjanja i molitava za preminule, Crkva je ustanovila posebne dane kad se sećamo naših dragih pokojnika i obilazimo njihove grobove.

Boro Trakilović, već jedanaest godina redovno obilazi grob svoje supruge Anice, kaže teško je živjeti sa gubitkom voljene osobe,ali živjeti se mora zbog djece I unučadi.

Krčar Jovo došao je da posjeti grob svog sina Mladena koji je kao mladi regrut vojske RS stradao na ratištu 1992. godine, kaže bol sa izgubljenim djetetom ne jenjava sve ove godine.

Na groblje i u crkvu se nosi kuvano žito - koljivo, koje podsjeća na Hristove riječi da zrno tek kad umre rod donosi, i to ne u zemnom mraku, nego u svjetlosti Sunca.

Crno vino, kojim sveštenik preliva žito, označava Božje milosrđe kojim se zacjeljuju rane grijeha.

Svijeća je simbol svjetlosti Hristove, koja treba da nas podsjeti na svjetlost kojom Hristos obasjava duše preminulih.

U crkvenoj godini, koja počinje, po Julijanskom kalendaru - 1. oktobra, određeni su zaupokojeni dani četiri puta godišnje i to: zadušnice u prvoj polovini mjeseca  oktobra , u narodu poznate kao Miholjske zadušnice zato što bivaju o prazniku posvećenom –Svetom  Kirijak Otšelniku. Druge zadušnice uvijek se služe u prvu subotu mjeseca  novembra i u narodu su poznate kao Mitrovske zadušnice. Te zadušnice uvijek su u subotu prije praznika Sv. velikomučenika Dimitrija. Treće zadušnice su pokretne i vezane su uz pripremu za početak uskršnjeg posta,u narodu poznate kao Vaskršnje zadušnice, koje danas obilježavamo.I četvrte zadušnice uvijek su u subotu uoči praznika Silaska Sv. Duha na apostole ili praynik -Duhovi.

Različiti su običaji u narodu povodom zadušnih praznika. U svoj vaseljeni u te se dane moli na svetoj liturgiji, na parastosima, prekađivanjem grobova i pomenima za spasenje svih onih koji usnuše s nadom na "vaskrsenje" i život vječni.