Rekao je to u intervjuu "Glasu Srpske" novoizabrani mitropolit dabrobosanski Hrizostom, koji će svečano biti ustoličen u nedjelju, 3. septembra, u Sabornoj crkvi u Sarajevu. Mitropolit ističe da u Sarajevo dolazi sa velikim zadovoljstvom, ne plašeći se izazova, ali svjestan teškog položaja srpskog naroda. Naglašava da će se uz svoju misiju povratka stanovništva na njihova ognjišta boriti i za vraćanje imovine Srpske pravoslavne crkve u FBiH.

* GLAS: Šta za Vas znači dolazak na čelo Mitropolije dabrobosanske?

HRIZOSTOM: Nakon 22 godine provedene u Eparhiji bihaćko-petrovačkoj četiri godine proveo sam u Eparhiji zvorničko-tuzlanskoj. Odlazim sa velikim zadovoljstvom, jer sam tokom ovog perioda mogao da pomognem narodu i crkvi da problemi koji su postojali koliko-toliko budu prevaziđeni u ovoj eparhiji.

Moj unutrašnji doživljaj je da ništa ne biva bez volje Božije, da Bog promišlja o svakome i o svemu, pa u ovom slučaju i o meni, kao jednom djetetu, čovjeku, episkopu koji je stasavao u Bosanskoj Krajini, koji se školovao u Dalmaciji i u svijetu. I na kraju, u mojoj 66. godini, odlazim na tron velike i slavne Mitropolije dabrobosanske. To je za mene velika satisfakcija i potvrda da Bog o svemu promišlja.

Ova mitropolija je jedna od najslavnijih i najstarijih naših, ali i velika mučenica i stradalnica 20. vijeka i sa tog aspekta sam jako srećan da mogu da joj služim. Sigurno svi osjećaju da je mjesto u toj mitropoliji teško i izazovno, ali u našoj Pravoslavnoj crkvi su sve značajne stolice ili katedre svih naših prvoprestolnih patrijaraha upravo u takvim sredinama, počevši od Istanbula, Damaska, Jerusalima, Aleksandrije. U svim teškim vremenima crkva je stajala tamo gdje je Bog blagoslovio i odredio da stoji. Zato i ja sa zadovoljstvom idem u mitropoliju ne plašeći se izazova.

* GLAS: Koliko je Mitropolija dabrobosanska sa sjedištem u Sarajevu važna za Srpsku pravoslavnu crkvu, s obzirom na to da je riječ o jedinoj mitropoliji u BiH?

HRIZOSTOM: Vrlo je važna, jer je ovo jedna od najstarijih mitropolija u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, osnovana još za vrijeme Svetog Save 1220. godine. Ima dugu istoriju, veliku misiju, ne samo na današnjem prostoru mitropolije, koji je sada smanjen. Svojevremeno to je bila moćna mitropolija koja je čuvala i okupljala sav srpski narod u cijeloj Bosni, Ilirici, Dalmaciji, širom ovih zapadnobalkanskih prostora. Zato je njena uloga značajna i velika, a misija i danas ostaje ista, možda u izmijenjenim prilikama i okolnostima. U svakom slučaju Mitropolija dabrobosanska će nastaviti da obavlja svoju misiju onako kako treba.

* GLAS: Da li ste se već upoznali sa stanjem u mitropoliji i šta će biti prioriteti Vašeg rada?

HRIZOSTOM: Nisam se još detaljno upoznao, iako mi nije nepoznata situacija, jer ipak smo mi episkopi tu 27 godina, radimo zajedno i manje-više znamo stanje u svih pet eparhija u BiH. Sigurno je da su veliki izazovi zbog ogromnog egzodusa srpskog naroda 1996. godine i velikog stradanja tokom posljednjeg rata, ali i zbog dugogodišnjeg iseljavanja srpskog naroda iz centralne Bosne. Imamo dug period iseljavanja prema Srbiji, Evropi i drugim krajevima svijeta. Sve to treba dobro sagledati, analizirati i vidjeti šta se može učiniti da se taj narod duhovno ponovo poveže sa svojom maticom, da se vraća i obilazi svoja ognjišta.

* GLAS: Hoćete li nastaviti misiju upokojenog mitropolita Nikolaja da se Srbi vrate na svoja ognjišta u Sarajevo?

HRIZOSTOM: Ja sam jedini i prvi još krajem 1995. godine pozvao sav prognani narod, ne samo srpski nego i hrvatski i muslimanski, da se vrati na svoja ognjišta, da obnavljamo svoju zemlju, jer to nam je i obaveza. U istoriji naših naroda bilo je ratova, sukoba, borbi, ali poslije svega toga narodi su se vraćali na ognjišta i obnavljali svoje kuće i domove, sve ono što je njihovo, nikada ne napuštajući svoje krajeve. Međutim, ovaj rat bio je tragičan za srpski narod u BiH. Mnogi Srbi su usljed posljedica rata raseljeni, iseljeni, prognani od 1992. godine, pa sve do 1996. i poslije rata mnogi su progonjeni raznim sistemima prisile ili diskriminacijom. Boriću se za povratak svih na svoje, jer smatram da je to jedino pravedno i ispravno. Borićemo se da bude ukinut svaki vid diskriminacije u Mitropoliji dabrobosanskoj, jer je tu počinjeno mnogo diskriminacije.

* GLAS: Srpskoj pravoslavnoj crkvi nije vraćena imovina u Sarajevu i ostatku FBiH, iako je to učinjeno Katoličkoj crkvi i Islamskoj zajednici. Smatrate li da ovo pitanje treba da bude riješeno?

HRIZOSTOM: Time ćemo se sigurno baviti i to je i naša obaveza. Ne samo da se bavimo duhovnim propovijedanjem riječi Božije, misijom crkve u svijetu, već ćemo se sigurno boriti za svoja prava i imovinsko-pravna pitanja. Žalosna je činjenica da se i tu vidi diskriminacija prema Pravoslavnoj crkvi u FBiH. Šta više, i danas ima ataka da se i ono što je preostalo na neki način otima i nasrće na našu imovinu u Sarajevu. Prema tome, na nama je veliki izazov, veliki rad da strpljivo tražimo rješenje ovog diskriminirajućeg problema, te da pokušamo da se sa drugim vjerskim zajednicama usaglasimo o tome da bude usvojen zakon o restituciji koji je neminovan. Nažalost, tu su strani faktori odigrali nečasnu ulogu. Mi smo još 1990. i neke godine, sve vjerske zajednice pripremili nacrt zakona o restituciji, međutim tadašnji ambasador je sve to spriječio i zaustavio. To je nevjerovatno, jer smo mi jedina zemlja na Balkanu koja još nije donijela taj zakon. To nije usvojeno samo zbog toga da bi se nanijela šteta Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Eparhija zvorničko-tuzlanska

* GLAS: Tokom Vaše misije na području Eparhije zvorničko-tuzlanske započeti su brojni projekti. Jedan od njih je i gradnja pravoslavne gimnazije. Kada se očekuje završetak radova?

HRIZOSTOM: U toku su završni zanatski radovi. Nadamo se da će do ustoličenja novog vladike mnogi poslovi biti završeni. Osim toga, završili smo i administrativni centar eparhije i prostor oko njega, ali i širom eparhije rade se veliki projekti.

* GLAS: Nakon četiri godine provedene u Eparhiji zvorničko-tuzlanskoj na šta ste posebno ponosni?

HRIZOSTOM: Ponosan sam, i imam razloga za zadovoljstvo, jer je obnovljen hram u Požarnici kod Tuzle. On je bio potpuno devastiran i uništen. Mojim upornim pozivima Tuzlacima iseljenim iz ovog grada uspjeli smo da ovaj hram ponovo podignemo i zbog toga sam jako srećan i zahvaljujem Bogu što me udostojio da budem obnovitelj tog hrama. Zadovoljan sam takođe i manastirom Karno kod Srebrenice, koji je danas ponos tog kraja. Ima još dosta toga što je urađeno, kao što je osnivanje misijskog fonda, biblioteke i časopisa eparhije. Za kratko vrijeme urađeno je puno zahvaljujući dobrim saradnicima i dobrom narodu.