Nijedna zemlja nema toliko vrijednih ruku i gladnih usta. Naša radna snaga rasula se po svijetu, jer se ovdje rad ne cijeni.

Gdje god se čovjek iz BiH zaposlio u inostranstvu, bilo na građevini, bilo u laboratoriji, nije se obrukao.

Svagdje naši ljudi uspijevaju biti najbolji, samo ne u svojoj državi. Nisu krivi oni, odgovornost je na višim nivoima.

Bezobrazluk, pa i bahatost političara, onih koji vuku konce nad našim sudbinama, iste te konce nam steže oko vrata. Privreda nam je opustošena, već je na izdisaju, a ništa se ne radi na njenom oporavku.

Deklarativno, zvaničnici se, kako tvrde, bore za povećanje broja radnih mjesta, za obnavljanje proizvodnje, za povećanje izvoza. U praksi, dubioza je sve veća.

Najnoviji dokaz za to je i fijasko koji je BiH doživjela nakon što je pompezno najavljeno da će imati veliku korist od potpisivanja Sporazuma o slobodnoj trgovini sa članicama Evropskog udruženja slobodne trgovine (EFTA).

Članice EFTA su Švajcarska, Norveška, Island i Lihtenštajn, i taj sporazum je na snagu stupio početkom prošle godine, ali rast izvoza je gotovo zanemariv.

Imamo li šta da izvezemo? Dakako. Na primjer, raspolažemo jeftinom radnom snagom, imamo i niske cijene energenata, a imamo i oranice. Zašto Švajcarcu ne bismo prodali naše domaće proizvode?

Zato što nije dovoljno potpisati sporazum. Da bi ovdašnji poljoprivrednik bio dovoljno jak da može da se bori sa bogatim konkurentima sa Zapada, potrebna mu je jaka finansijska injekcija. Ovdje to nije slučaj.

Zbog pasivnog odnosa države prema svemu što se zove šansa, mi smo pred ambisom. Ispaštaju građani, a ne oni koji su krivi.