Dokaz ovoj tvrdnji, ako krenemo od ovog trenutka pa unazad trideset godina, može se naći u apsolutno svakom izbornom ciklusu, jer su gotovo svi kandidati koji su na izborima bar jednom doživjeli poraz za jednu od inokosnih funkcija (poput (grado)načelničke, predsjedničke, člana Predsjedništva BiH), nastavili da se bave politikom i ponovo se kandidovali za te iste ili slične funkcije.

Ovakvu situaciju imamo i na ovim izborima, a primjer toga jeste da su građani u dvije lokalne zajednice u Srpskoj imalimogućnost da za (grado)načelnika biraju i dva bivša kandidata za predsjednika Republike Srpske, a koji su u borbi za tu funkciju bili poraženi u prethodna dva izborna ciklusa.

U slučaju možda novog poraza, sigurno je da će uslijediti pitanja - koja je njihova svrha bavljenja politikom ako su izgubili izbore za dvije tako važne funkcije i da li imaju morala da se povuku iz politike pošto su ponovo izgubili.

Pobjeda, s druge strane, sigurno će začepiti usta svim kritičarima.

Sve ovo što smo napisali u prethodnih nekoliko redova identično se može primijeniti i na stotine kandidata za (grado)načelnike koji su dosad gubili izbore, ali su se opet vraćali u trku želeći da se dokopaju fotelje koja im je izmicala.

Međutim, ova problematika ne može se gledati baš ovoliko usko, jer ovdje nije sve crno-bijelo i dvostrano, odnosno biti samo izborni pobjednik ili gubitnik.

Jer, ako je neko izborni gubitnik, u političkom smislu bi po mnogima bilo najrealnije da se povuče iz daljeg političkog bivstvovanja, i da poziciju prepusti nekom drugom, a ne da se primiri par godina, pa opet kreće u istu borbu.

Činjenica da je ovakav epilog izuzetno rijedak u BiH, dokaz je da ovdje nema dovoljno političke kulture i odgovornosti, ali isto tako ni moralne i pravne odgovornosti prema biračima, smatraju oni koji godinama prate ova dešavanja.

"Već decenijama u BiH gledamo političare i funkcionere koji  često (svjesno) krše zakone, koje su najvećim dijelom sami donijeli. Imali smo priliku čitati brojne negativne revizorske izvještaje, i uvjerili smo se da smo zarobljeni u autoritarnu političku svijest. Poraze slavimo kao pobjede, obožavamo izabrane vođe gotovo do idolopoklonstva ili do trenutka kad ih sami zgazimo u blatu", kaže za "Nezavisne novine" Tanja Topić, analitičarka iz Banjaluke.

Ovom društvu, dodaje, nedostaju političari spremni na kritičku samorefleksiju, odnosno oni koji će se suočiti i sa sopstvenom negativnom i mračnom stranom.

"Po sadašnjem modelu ona ne postoji. Jer, mahom su svi najljepši, najmudriji, najbolji. A nama je bitno da su 'naši', makar ogrezli u zlu, korupciji, kriminalu. Dakle, većina političara pati od samoljublja, pretjerane samouvjerenosti i samovolje jer su institucije podredili sopstvenoj procjeni, demokratski deficiti unutar stranaka su naglašeni, nije poželjno promišljati politiku, posebno ne drugačije od velikog vođe, a narod voli pobjednike", poručuje Topićeva.

Novinarka Milanka Kovačević ističe da izbori u funkcionalnom sistemu služe za to da se neki akteri koji ne dobiju podršku glasača pošalju u političku penziju. U BiH, navodi, jasno je da je situacija sasvim suprotna.

"Opstajanje na političkoj sceni, uprkos porazima, jedan je simptom srušenog političkog sistema. Kod nas ti političari opstaju jer od volje birača i ne zavise. Svesni su da uvek mogu da posluže jačim strankama u borbi za vlast. Glumeći poziciju ili opoziciju fingira se politički pluralizam i stvara utisak da glasači imaju izbor", kaže Kovačevićeva.

Naglašava da ovaj fenomen ukazuje i na to da je učestvovanje u  političkom životu veoma lukrativno, te da i gubitnici mogu da unovče bitisanje na političkoj sceni.

"Takođe, nema političara, ma kako sitan bio, da nije stekao značajan imetak, često nekretnine i firme, pa je učestvovanje u političkom životu mehanizam da se to zaštiti. Posle tri decenije praktikovanja demokratije možemo da konstatujemo da smo pokvarili sve mehanizme i izneverili sve principe na kojima demokratsko društvo počiva", poručila je Kovačevićeva za "Nezavisne novine".