Ovo ugledno gazdinstvo sada krase Inda i Malka, rasne lipicanerke sa dobrim pedigreom.

- Konji se mogu držati samo iz ljubavi. Nisu jeftini, ali nisu ni skupi onome ko ih voli. Mora se voditi računa o njihovom zdravlju, dobro hraniti sijenom, zobi, ali one to vrate višestruko – kaže čiča Mihajlo za portal InfoBijeljina.   

Đokići decenijama učestvuju i na fijakerijadama širom Srpske i Srbije. Oprema koju i dan danas koriste, starija je od jednog vijeka, a čuva se i prenosi sa koljena na koljeno. Čiča Mihajlo s ponosom pokazuje jedan od dvadesetak amova, koje čuva pored fijakera koji je nabavio u Švajcarskoj.  

- Ovaj am koristio je Josip Broz Tito. On je često dolazio u lov u Morović. Ovo lovište pripadalo je tadašnjoj vojsci Jugoslavije, a i danas njim gazduje Vojska Republike Srbije. Od ljudi koji pamte ta vremena sam čuo da je Tito često jahao morovićkim prostranstvima i da je baš ovaj am najviše koristio. Kupio sam ga na rasprodaji i za mene ima posebnu vrijednost - priča vremešni starina. 

Djeda Mihajla naročito raduje što je ljubav prema konjima prenio sinovima, a i unucima.  

- Učestvuju sa našim ljubimicama na svim fijakerijadama i osvajaju nagrade. Prije pet godina osvojili su pehar na fijakeradi koja je održana u Bijeljini u okviru Mitrovdanskog vašara. Ništa ljepše od lijepih, njegovanih konja, ukrašenih cvijećem i tkanim ćilimima, kad upregnuti u fijakerima, zapregama i čezama prođu kroz selo. Nekada su se najljepše cure vozile tako. Vremena se mijenjaju, ali taj običaj moramo čuvati za buduća pokoljenja - kaže čiča Mihajlo.

Fijakeri i konjarstvo su tradicija semberskog, ravničarskog kraja. Konjičke trke prvi put su organizovane u Bijeljini 1897. godine. Posljednjih godina sve više ljudi se vraća prirodi i životinjama, a na području Semberije danas ima oko stotinak konja.