Smrdibuba (lat. Pentatomidae) pripada redu štitastih stjenica. Veličine su od 120 do 170 mm, a u bojama mogu varirati od svijetlo zelene do mrke braon. Ženke su veće od mužjaka. Tijelo im je u obliku štita, na abdomenu se ističu crne tačkice, a krila koja se nalaze s bočnih strana abdomena prekrivaju cijeli trup. Na glavi su visoko pozicionirane petosegmentne antene.

Smrdibube vas ne mogu ujesti, takođe, ne šire zaraze i nisu opasne po ljude. Iz godine u godinu čini se da ih je sve više. Teško ih je ne primijetiti. Dok lete proizvode nesnosan zvuk, a miris koji ispuste kada ih ubijete nije ništa prijatniji, zbog čega su u narodu i dobile ovo ime.

Smrdibube su štetne za biljke, jer se hrane sokovima iz voća, povrća, cveća, baštenskog i ukrasnog bilja, zbog čega su uzgajivači posebno "alergični" na njih.

Jedan od razloga velikog broja smrdibuba jeste i što se ono brzo razmnožavaju. Naime, odrasla jedinka već sa tri nedjelje može da položi jaja. Obično polaže po dvije grupe jaja, koja su međusobno vezana jedna za druge i za list ili zemlju gdje su položena. Za vrijeme ljetnih mjeseci potrebno je dvije nedjelje za inkubaciju, dok je u proljeće i kasnu jesen nužno tri nedjelje. U toku svog života, jedinka položi oko 260 jaja.

Na našim prostorima postoji oko 20 različitih vrsta smrdibuba za koje kažemo da su domaće. Najveće probleme prave dvije registrovane vrste: mramorna i etiopska zelena.

Mramorna smrdibuba trenutno je brojnija od ove druge vrste. Nazivaju se još i smrdljive stjenice, kupinove stenice i smrdljivi martin. Na Balkan su stigle iz Azije. Smatra se da su deportovane zajedno sa nekim biljkama. Treba im oko 30 godina da se adaptiraju na novo tlo, te se sada intezivno razmnožavaju. Razlika u odnosu na zelenu smrdibubu jeste što mramorna smrdibuba ima bijele pege na strani tijela i na antenama. U prosjeku žive dva do dva i po mjeseca.

Budući da je u pitanju tropska vrsta, mramorna smrdibuba voli toplotu pa je to razlog što je u našim krajevima prisutna upravo tokom ljeta. Ne podnose hladnoću, pa traže svaku priliku da se zavuku u vaše tople domove. Početkom jeseni ih najviše ima i kao da čekaju pred našim vratima i prozorima kada ćemo ih otvoriti ne bi li se ušunjali.

Zelena smrdibuba ima svijetlo zelenu boju, koja u jesenjim mjesecima, prije hibernacije, postepeno prelazi u tamno zelenu, a potom u braon, kako bi se vješto kamuflirala.

Najviše ih ima u u dijelovima grada koja su u blizini većih parkova i šuma kao i u drugim dijelovima naselja sa puno zelenila.

Razlog porasta broja u posljednje vrijeme je to što na ovim prostorima smrdibube nemaju prirodne neprijatelje. Ptice i gušteri se uglavnom hrane njima, te je prirodno smanjenje štetne populacije smrdibuba otežano.

Potrebno je vrijeme da priroda izreguliše lanac ishrane i da smrdibube dobiju svoje neprijatelje, što će dalje uticati na prirodnu selekciju i smanjivanje njihovog broja. Najezda smrdibuba u naše krajeve javila se prije svega zahvaljujući toploj klimi. Ljeta su sve duža, zime sve kraće i slabije i one na ovim područjima nalaze idealne uslove za svoj život. U toku ljeta njih najviše ima u prirodi, slobodne su, dok sa prvim hladnijim noćima i jutrima, one kreću u potragu za toplijim mjestima. Tada se približavaju ljudskim domovima, zatvorenim prostorima i na sve moguće načine pokušavaju da se uvuku u kuću i tu ugnijezde.

Kako spriječiti smrdibube da uđu u vaš dom

Svjetlost i toplota privlače ove insekte, pa pokušajte da spoljno svjetlo svedete na minimum. Ove napasti privlači pored svjetlosti i toplote vlaga i žuta boja.

Stručnjaci ističu da je najbolji način zaštite od smrdibuba postavljanje komarnika na prozore, međutim, ni ovo rješenje nije u potpunosti uspješno budući da ovi dosadni insekti pronalaze pukotine širine samo dva milimetra.

Kada ih primijetite nemojte ih ubijati već sačekajte da se zaustave na nekom mjestu, pokupite papirnom maramicom i izbacite ih napolje. Takođe, savjetuje se da ih nikako ne usisavate, jer smrad može dugo da ostane u usisivaču.

Ukoliko ste smrdibube zajedno sa cvijećem unijeli u svoj dom ili su one same naše načina, postavite u jedan ugao sobe lampu sa jakim svjetlom, a ispod nje posudu sa sapunicom. Smrdibuba će letjeti na svjetlo, ošamutiće se i upašće u vodu gdje će se udaviti.

Smrdibuba, ili smrdljivi martin, nanosi štetu usjevima voća, povrća i ratarskih kultura. Najčešće napadaju paradajz, kao i papriku, jabuke, kruške, kukuruz. Hrane se sokovima, tako što probiju opnu biljke i isisavaju sadržaj.

Rezultat pojave smrdibube na paradajzu i drugom voću i povrću je rano propadanje i kvarenje ploda. Ukoliko paradajz ima tamnu fleku na svojoj kori, vjerovatno ga je posjetila smrdibuba. Prirodni neprijatelji smrdibuba su bubamare i paukovi, rastjeruje ih miris bijelog luka i nane, a pored toga držite svoju baštu čistu, kako bi spriječili naseljavanje.

Ukoliko je situacija alarmantna i nemate rezultata primjene ovakvih vidova zaštite, pozovite stručnu službu. Dezinsekcija i primjena ekoloških preparata, jedino su efikasno rješenje u borbi protiv ovih napasti.

Smrdibube nisu otrovne, nisu opasne po ljude, niti je medicinski dokazano da mogu prenijeti neke viruse, ali nije poželjno dirati ih rukama bez neke zaštite, jer u samoodbrani ispuštaju smrdljivu supstancu na bazi alkohola koja u dodiru sa očima može izazvati iritacije.

Iako su po ljude bezopasne, smrdibube mogu prenositi viruse na biljke, stoga su po poljoprivredna dobra izuzetno štetne i neophodno je smanjiti njihovu štetnu populaciju.

Najviše su prijetnja za kućne ljubimce jer, ukoliko se dogodi da pas ili mačka progutaju ovaj insekt, može se iziritirati njihov gastrointestinalni trakt pa će tako doći do otoka jezika, usana, desni, do povraćanja i prekomjerne salivacije kod vašeg ljubimca.