Na Savi i Drini više nema vodenica, a na manjim vodotocima ostalo ih je samo nekoliko - oronulih i zapuštenih, uraslih u korov i šiblje, obavijenih paučinom i buđavim paspaljom, o kojima se niko ne brine - čeketala su im poodavno utihla.

U ne tako davna vremena u Semberiji i u Podrinju bilo je na desetine vodenica - velikih na vodama Save i Drine, a manjih, potočara, na ostalim vodotocima i jazovima. 

Vodenice na Drini i Savi građene su od masivnog hrastovog drveta, koje može dugo biti u vodi, i plutale su na rijeci. One na potocima, u donjem dijelu, na koga su se oslanjale, ukopavane su u obalu. Pravljene su od kamena, a gornji dio, gdje su bili vodenički kamenovi i soba za vodeničara, građen je od hrastovine ili je zidan ciglom.

Vrijeme je učinilo svoje. Najprije parni, a potom i moderni električni mlinovi, koji dnevno samelju desetine tona pšenice i drugih žitarica, potisnuli su vodenice.

Ostalo je sada samo da se pripovijeda o vodenicama, životu u njima, o pomeljarima i vodeničarima, vilama i vilenjacima, povodnjima, sušama i gladnim godinama, isto kao i o gumnima, gdje je vršena pšenica, ječam i zob, o lokomobilama, drešovima, kućnim ognjištima, verigama, pekarama poljakama i drugim, nekada nezaobilaznim i neophodnim objektima i alatima u domaćinstvima.

To je i jedino što je ostalo u sjećanju najstarijih ljudi ovoga kraja.

Vodenice na Savi i Drini, a naročito ove druge, imale su značajno mjesto i ulogu u životu i opstanku naših predaka. Bile su hraniteljice i skrovišta, zborišta i vojišta, skupštine i bolnice, javke i putokazi, učionice i megdaništa. 

Vodeničari su uvijek bili najvispreniji i najtajanstveniji ljudi, pouzdani, izdržljivi i pribrani u svakoj prilici. Znanim i tajnim stazama i bogazama vodenicama su dolazili hajduci i bećari sa lađa i dereglija, osvetnici i oni što praštaju, dužnici i povjerioci, junoše i djevojke, panduri i žandarmi, finansi i graničari, bjegunci i gonioci, gatare i čarobnjaci - čudan svijet skupljen s koca i konopca, bezimen i tajnovit.

Dolazili su i čestiti domaćini, vjerne, ali i uspaljene snaše, uzavreli momci i sijede mudre glave, kmetovi i knezovi - svako koga je put vodio ovim mjestima.

Zbog svega toga vremenom su i ispredene čudesne priče i legende o vodenicama i njihovim posjetiocima.

Pričalo se i o nečastivim - o vampirima, karakondžulama, vilama, vilinskim kolima, nestalim svatovima, iščezlim svjetovima, povodnjima i pogibanijama...

Samo su u to vrijeme mjesec, zvijezde i oblaci, voda i vodeničar, čamac i veslo, bukovi i gazovi, čeketala i žrvnjevi znali sve ljudske tajne: ljubavne, političke, vojne, porodične, narodne... 

I nikada nisu odavane, čak ni pod najtežim mukama. Na rijekama i u vodenicama mogli su opstajati samo najtvrđi.

Vodeničari - povjerljivi, tajnoviti, gluvi i nijemi kada je opasno, a veseli i pričljivi kada opasnost mine.

U pričama o natprirodnim silama: vampirima, vješticama, vilama, vilenjacima i drugim nečastivim prednjače one o vampirima, jer se i pri samom njihovom pomenu ljudima ledila krv u žilama.

Oni su, bar u pričama, i najčešće kolali oko vodenica.

Upamćeno je još da, osim u zlim vremenima, kada su nailazili zulumčari, kod vodenica, kao i na gumnima (mjestima gdje je vršeno žito), nije bilo kavge, srdžbe niti velikih zamjeranja.

To su bila mjesta gdje se mljelo brašno za hljeb nasušni, a on je za ravničare i brđane između dvije rijeke uvijek bio najveća svetinja.

Bez obzira šta je ko radio i zbog čega je dolazio vodenicama, svako je od njih kasnije odlazio posve čista srca.

Tako je nekad bilo. Tako se živio život u ovom kraju kada su čeketala čeketala.

Čeketala su, pa prestala. Tako to biva pod ovom nebeskom kapom.