U ovoj priči zadržaćemo se malo detaljnije u Donjem Dragaljevcu, udaljenom petnaestak kilometara od Bijeljine.

Kada je selo Dragaljevac nastalo, tačno se ne zna, jer nema pouzdanih pisanih dokumenata. Nema ni legendi, niti predanja, kao što ima kod nekih drugih sela. Selo je prilično staro, s obzirom na to da su u susjednim Vršanima, u zaseoku Novi, sada i mjesnoj zajednici, svojevremeno pronađene kamene sjekire i vrhovi kopalja. U drevnoj prošlosti ovo područje naseljavali su Kelti, nakon njih Rimljani, da bi na kraju prešli u ruke Slovena.

Pretpostavlja se da je selo dobilo ime po rijeci, danas većem potoku, koji s eu prošlosti zvao Dragalj, a koji protiče kroz centar sva tri Dragaljevca, od juga prema sjeveru. Danas je ovaj potok izgubio prvobitno ime i ne zove se više Dragalj, već Stupanj, vjerovatno po tome što su u vodi mještani kiselili konoplju, tucali trsku napravama zvanim stupe, da bi dobili vlakna od kojih su u domaćoj radinosti izrađivali tkanine, odjevne predmete, užad i druge potrepštine.

Boban Jocić, stručni saradnik za poslove u mjesnim zajednicama, na naše pitanje, koliko Donji Dragaljevac danas ima domaćinstava i stanovnika, daje nam tipičan odgovor, da je statistika tačan zbir netačnih podataka. Sve se mijenja iz dana u dan, pa tako i broj stanovnika. Od popisa stanovništva iz 1991. godine puno toga se promijenilo, a tada je zabilježeno da je u Donjem Dragaljevcu živjelo 463 stanovnika. On kaže da se može baratati cifrom od oko 400 stanovnika koji žive u zaseocima Višnjevci i Gnjica.

Bijela crta

Boban Jocić kaže da dva Dragaljevca, Donji i Srednji,sticajem okolnosti, dijeli bijela crta magistralnog asfaltnog puta u centru sela. Dragaljevac je nekad bio opština, te je u centru sela sačuvana i stara opštinska zgrada, smještena uz novosagrađenu osnovnu školu. Stariji mještani se sjećaju da je sve do početka Drugog svjetskog rata predsjednik opštine bio Vid Jakšić iz Donje Čađavice, a potpredsjednik Diko Vasić iz Piperaca.

Mještanin Miladin LJubinković iz Srednjeg Dragaljevca pokazuje nam zgradu u kojoj je nekad bila žandarmerija, odnosno stanica narodne milicije i pošta.

U centru sela je Spomenik žrtvama fašističkog terora, ali i spomen- obilježje u čast narodnog heroja Fadila Jahića Španca koji je sa grupom partizana 28. avgusta 1941. godine napao ustašku žandarmerijsku stanicu, što je, kako je ispisano na spomen – obilježju, „u narodu snažno odjeknulo“.

Miladin Simić, predsjednik Savjeta Mjesne zajednice, kaže da je Donji Dragaljevac selo naprednih i vrijednih ljudi, što se može vidjeti i po modernim kućama i ekonomskim objektima.

„ Ovdje se ljudi bave poljoprivredom i stočarstvom. Od oca sam naslijedio kovački zanat, tako da za svoje potrebe i za potrebe svojih komšija popravim poneku poljoprivrednu alatku. Imam dvojicu sinova, Slobodana i Slavišu, koji su takođe obrađivači metala. Na svom imanju obrađujem oko 12 hektara zemljišta, proizvodim mlijeko koje isporučujem Mljekari „Dule“. Područje mjesne zajednice je vodoplavno, jer nam Stupanj često zadaje velike probleme. Čim potok nabuja, poplavi oranice i okolne objekte. U selu imamo dobar asfaltni put, ali je ostalo da se asfaltira još oko 450 metara puta koji nas povezuje sa Crnjelovom. U centru sela trebalo bi izgraditi  pješačku stazu, radi sigurnosti pješaka koji često prelaze prometnu saobraćajnicu Bijeljina – Brčko. Veći dio sela ima javnu rasvjetu. Vodu za piće koristimo iz arterskih bunara. Imamo Fudbalski klub „Sloboda“ i kulturno – umjetničko društvo. Ovo je malo, ali napredno selo“, kaže Miladin Simić.

Stupanj

Da Stupanj predstavlja veliki problem za veći broj domaćinstava u Donjem Dragaljevcu, potvrđuje nam i primjer iz domaćinstva Gorana Simića. On je ovih dana, zajedno sa komšijama, utvrđivao obalu ovog potoka, neposredno ispred svoje kuće. Goran kaže da Stupanj izlije onda kada mu se najmanje nadaš.

Milana Sojić, učiteljica, kaže da u Područnoj školi u Donjem Dragaljevcu trenutno ima 19 đaka, svrstanih u dvije kombinacije. Sedmoro ih je u petom, šestoro u četvrtom, i to je jedna kombinacija, ostatak učenika u prvom, drugom i trećem, njih šestoro. Među njima i jedan prvačić. Škola je nova, uslovna za održavanje nastave i organizovanje vaspitno – obrazovnog procesa. Samo, kad bi bilo više đaka.

Nikola Simić (74), penzioner, radni vijek je proveo u Austriji. Kaže da je od svoje dvadeset i osme godine bio u pečalbi. Danas ispred njegove kuće vijore zastave mnogih evropskih zemalja, Rusije, Italije, Grčke, Holandije, Švajcarske, Poljske, NJemačke, Lihtenštajna.

„ Radio sam u jednoj firmi, dvadesetak kilometara udaljenoj od Beča. Za početka, u brodogradilištu, gdje sam završio i zanat za elektro - zavarivača. Tada se puno radilo za rusko tržište. Prije toga, u mladosti, isjekao sam pola sremske šume. Sjećam se, žena i ja bi upregnuli volove i išli u Srem da siječemo suvo drveće, koje je šumarija tada jeftino prodavala. To bi izrezali na metar i prodavali u Bijeljini. Radilo se i danju i noću. Zbog toga sam odlučio da idem u Austriju. Ustvari, otišao sam i zbog toga što se i tada, prije više od četrdeset godina, od poljoprivrede loše živjelo. Ako rodi godina, cijene padaju, ako ne rodi, opet si na gubitku“, kaže Nikola, ističući da trenutno i njegov sin radi u Austriji.

Nikola ima troje djece, sina, dvije kćerke, sedmoro unučadi i jednog praunuka. Uskoro očekuje još jednog praunuka od kćerke koja živi u Novom Sadu. Svaki godišnji odmor Nikola je iskoristio za obilazak i upoznavanje  evropskih zemalja.

„ Posmatrao sam ljude u drugim zemljama. Upoznavao sam njihove radne i životne navike. Kad dođeš ovdje, kod nas, vidiš da ti ljudi samo pričaju i pričaju, nikako da prestanu. Dok je živ, ovdje će čovjek da ti nešto priča, a iza njega nema rezultata. Takvo stanje nazivam greškom sistema. Imamo velika prirodna bogatstva i od toga bismo mogli dobro živjeti. Treba mijenjati ponašanje i navike“, kaže Nikola Simić.

Mještanin Vićo Benović, prikupljajući dijelove starih magaza i udžerica, svoju vikendicu pretvorio je u zanimljiv etno-kutak.