Ako je mama ljevoruka, pitanje je gotovo neizbježno: “Hoće li i dijete biti ljevoruko?” Odgovor je: možda. I tu genetika počinje da komplikuje stvari. Baš kao i kod krvnih grupa, kada se pitamo da li će beba naslijediti maminu ili tatinu krvnu grupu.

Jer, iako geni imaju važnu ulogu, ne postoji jednostavna formula po kojoj bi se moglo reći: mama ljevoruka + tata dešnjak = dijete ljevoruko. Da postoji, roditelji bi ovu osobinu vjerovatno mnogo lakše predviđali nego boju čarapa koju će dijete odlučiti da obuče ujutru.

Da li postoji “gen za ljevorukost”?
Ne baš. Iako je levorukost povezana sa genetikom, nauka ne poznaje jedan jedini gen koji odlučuje: “Ovo dijete će dominantno koristiti levu ruku”. Naprotiv, na sklonost ka ljevorukosti utiče veliki broj genetskih faktora, pri čemu svaki može imati relativno mali uticaj. U priču se uključuju i razvoj mozga i drugi faktori tokom razvoja deteta. Zato bi preciznije bilo reći da dijete može naslediti veću sklonost ka ljevorukosti, a ne da od roditelja nasljeđuje gotovu “ljevoruku sudbinu”, prenosi Yumama.

Ako je mama ljevoruka…
Da. Djeca koja imaju ljevoruke roditelje imaju veću vjerovatnoću da i sama budu ljevoruka nego djeca čiji su roditelji desnoruki. Ali, i ovo “ali” je veoma važno. To nije garancija. Ako je mama ljevoruka, dijete može biti ljevoruko. Ali može biti i desnoruko. Drugim riječima, mama može da mu ostavi gene, ali ne može unaprijed da mu “rezerviše” lijevu ruku.

A ako su oba roditelja ljevoruka?
Tada su šanse još veće. Ali ni tada nema pravila koje kaže da dijete mora da bude levoruko. To je zato što je ljevorukost primer osobine na koju utiče više gena, a ne jedan jedini gen sa jednostavnim “da” ili “ne” efektom. Isto važi i za mnoge druge osobine koje naslijedimo od roditelja: geni daju određene predispozicije, ali rezultat nije uvek moguće unapred predvidjeti.

Glavni igrač je mozak
Zašto neko spontano uzima olovku lijevom, a neko desnom rukom? Jedan dio odgovora krije se u načinu na koji se mozak razvija i organizuje.

Lijeva i desna hemisfera imaju različite uloge, a kontrola pokreta je povezana sa suprotnom stranom mozga. Međutim, to ne znači da postoji jednostavna jednačina poput: “desna hemisfera = ljevorukost”. LJudski mozak je, srećom ili na nesreću svih koji vole jednostavne odgovore, mnogo komplikovaniji.

Naučnici i dalje proučavaju kako se genetski faktori i razvoj mozga zajedno povezuju sa preferencijom lijeve ili desne ruke.

A može li roditelj da odluči kojom će rukom dijete pisati?
Tu bi odgovor trebalo da bude vrlo jednostavan: ne treba pokušavati da se dete “prebaci” na drugu ruku. Ako dijete prirodno pokazuje sklonost ka korišćenju lijeve ruke, nema razloga da ga roditelji tjeraju da koristi desnu.

Ljevorukost nije mana, poremećaj niti nešto što treba popravljati. To je normalna varijacija među ljudima. Da, svijet je često “napravljen” za desnoruke – od makaza do pojedinih školskih klupa i alata. Ali ako ljevorukom djetetu date nepraktične makaze, problem nisu njegove ruke. Problem su makaze.

Još jedna stvar često zbuni roditelje: mala djeca u početku mogu mijenjati ruke dok hvataju predmete i istražuju svijet. Zato činjenica da je beba jednom uzela zvečku lijevom rukom ne znači da smo upravo dobili konačnu prognozu njene dominantne ruke.

Preferencija se razvija postepeno i postaje jasnija kako dete raste. Dakle, nema potrebe da sa šest mjeseci organizujete porodični sastanak na temu: “Moramo da razgovaramo o tome što beba koristi lijevu ruku.” Ima vremena.

I konačno: hoće li dijete ljevoruke mame biti ljevoruko?
Veća je vjerovatnoća, ali odgovor nije unaprijed zapisan u DNK. Ako je mama ljevoruka, dijete ima veću šansu da bude ljevoruko. Ako su oba roditelja ljevoruka, ta vjerovatnoća je još veća. Ipak, na ljevorukost utiče mnogo genetskih faktora, kao i razvoj mozga i drugi razvojni uticaji.

Zato se ne može samo na osnovu toga što je mama ljevoruka predvidjeti kojom će rukom dijete jednog dana pisati. Genetika, dakle, može da šapne: “Možda leva.” Ali posljednju riječ ipak ostavlja djetetu.