Ljubinković je rođen u Bijeljini, a u Švedsku, gdje mu je već živjela sestra, otišao je 1989. godine. Zaposlio se, upoznao sadašnju suprugu Draganu. Željko ne krije da u početku nije bilo nimalo lako naći posao koji je siguran i dobro plaćen. 

„Na početku sam radio na građevinama kod naših poslodavaca, što je bilo naporno i teško. Znalo se desiti da čekamo platu, sve dok se poslodavac ne smiluje da je isplati. Kasnije kako sam sve bolje savladavao jezik bilo je lakše i napredovanje u poslu“, prisjeća se Željko.

Radio je u fabrikama čokolade i piva, otvorio kasnije i svoju firmu koja se bavila preprodajom povrća i voća restoranima. Kako mu ovaj posao nije išao najbolje prije 15-tak godina zaposlio se u firmi za održavanje zelenih površina vrtića i škola gdje i danas radi kao poslovođa.

Ljubinković nam priča da je bilo teško naučiti jezik i privići se na novi način života.

„Drugačiji je način života u odnosu na Balkan. Sve je mnogo skuplje i ako se želi nešto uštediti ne može se tako često izlaziti. Situacija u Švedskoj se promijenila, za nas u ekonomskom smislu nije, jer se nešto steklo za ove godine, ali generalno zbog velikog priliva migranata nije kao prije“, kaže Željko.

On navodi da je u toku prošle godine u Švedsku došlo oko 160 hiljada izbjeglica, te da osim što je to trošak za državu, dolazi i do nemira, ubistava, krađa, silovanja... 

„Bez obzira na sve, mislim da nije teže dobiti papire nego ranije, jer Švedska još uvijek potražuje radnu snage u određenim sektorima, tako da su zadnjih godina mnogi dobili papire putem radne dozvole preko poslodavca. Svi koji tek dolaze u Štokholmi i ne znaju jezik zapošljavaju se pod lošim uslovima u manjim preduzećima za čišćenje ili na građevini za loše plate. Razmatranje zahtjeva za dozvolu, bilo kakvu, u migracionom zavodu traje od 18-24 mjeseca“, kaže Željko.

UDRUŽENJA NISU BROJNA KAO PRIJE

Najveći broj ljudi sa Balkana u Švedsku se doselio krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, a u toku rata je samo 1992. godine došlo više od 84.000 ljudi, tako da iako se tačan podatak ne zna gruba je procjena da se radi o više od 300 hiljada.

Ljubinković nam priča da se ljudi koji su doselili druže i sa Šveđanima ali daleko više jedni sa drugima.

„Šveđani su hladniji i rezervisani posebno u velikim gradovima, gdje ni komšiju dovoljno ne poznaješ. Posebno su bili nostalgični ljudi koji su dolazili sedamdesetih godina. Postojalo je preko hiljadu udruženja  koji su činili sreske organizacije na čelu sa Jugoslovenskim savezom. Dobijali su donacije od države za razne aktivnosti. Postojale su omladinske organizacije, savez žena... imali smo svoje novine. U administraciji saveza bilo je zaposleno pet do šest ljudi“, priča Željko.

Njegova supruga Dragana je više od 10 godina bila aktivista na raznim funkcijama, udruženja, sreske organizacije /predsjednik omladine u Štokholmu, zamjenik u saveznoj omladinskoj, blagajnik, predsjednik jednog udruženja/, a posljednja funkcija koju je obavljala bila je rad na omladinskim pitanjima, koju je napustila 1990.  godine zbog udaje.

On kaže da se nakon rata sve izmijenilo jer se bivša zemlja podijelila, te da još postoji Srpski savez, koji je naslednik Jugoslovenskog, ali da je to daleko od onoga što je postojalo ranije.

„Mislim da smo mi kao stranci bolje prihvaćeni nego ostali. Naša djeca sa Balkana su najbrojnija na fakultetima, a uz izbjeglice koje su došle 90-tih su stranci koji se najbrže asimiliraju. Osim toga veoma smo poštovani kao radnici“, završava Željko svoju priču. 

KOD LAZE U PABU

Lazu Stevanovića, takođe Bijeljinca smo upoznali u Balkan pabu, lokalu čiji je on vlasnik i gdje je uvijek dobra atmosfera. Lazo je u Švedsku došao 1989. godine, i kako kaže potupno neplanirano.

„Kao i svaki početak bilo je teško kada sam stigao. Ali za onoga ko hoće da radi nije se bilo teško snaći. Brzo sam shvatio da bez dobrog poznavanja jezika nema perspektive“, priča Lazo i dodaje da je jedan od problema sa kojim se susretao bio stalna selidba. 

„Moja bivša supruga i ja smo se 13 puta selili za godinu i po dana“, kaže Lazo. 

Prisjećajući se prvih godina u Štokholmu, on kaže da je Švedska danas mnogo siromašnija zemlja nego što je bila, ali i da narod ima taman toliko da se ne buni previše. On je nekoliko godina radio kao obezbjeđenje u jednoj diskoteci, zatim u Gimnaziji i u osnovnoj školi kao pedagog, a zadnji posao prije nego što je otvorio pab bio je u centru za rehabilitaciju narkomana i alkoholičara. 

„Kao što ste vidjeli kod mene u lokal dolaze Srbi, Albanci, Hrvati, Šveđani, Muslimani, Arapi, Kinezi, Mongolci i svi se slažemo“, kaže Lazo. On dodaje da mu najviše odgovara druženje sa našim ljudima, ali da generalno ne pravi razliku jer kako kaže „postoje samo dobri ili loši ljudi“. 

Novinari portala InfoBijeljina, na sreću tokom nekoliko dana boravka u Štokholmu upoznali su samo dobre ljude, koji su iz raznih krajeva nekadašnje Jugoslavije došli prije dvadeset-trideset i četrdeset godina da bi ovdje započeli novi život. Istovremeno smo upoznali i neke mlade ljude koji su u posljednjih nekoliko godina, kao stručnjaci našli posao u velikima kompanijama u Štokholmu. 

Njihove priče su različite, ali iskustva su slična - važno je dobro naučiti jezik, ne bježati od posla, prihvatiti zemlju i grad kao svoje i poštovati red i zakon. Ono što njih i dalje krasi jeste „balkanska duša“ i gostoprimstvo koje su pokazali. Stoga ćemo ovo reportažu završiti zahvaljujući našim domaćinima na nekoliko prelijepih dana provedenih u Štokholmu, gradu koji poštovani čitaoci morate vidjeti i doživjeti. 

POVEZANE VIJESTI:

NOVINARI PORTALA INFOBIJELJINA U ŠTOKHOLMU Rajski grad u kojem se naši zemljaci drže zajedno /VIDEO/