Odvajkada se za nekoga ko se zarazno i naizgled bez razloga smije kaže da se “smije k’o lud na brašno”. Iako zvuči krajnje bizarno iza ove izreke se zapravo krije interesantna istorijska priča.
Postoji i teorija koja smatra da izraz ima makedonske korijene. Tamo je postojao običaj da se duševni bolesnici (koji su se često i histerično smijali) liječe uz molitve nad brašnom od kojih su zatim pravljeni hljepčići.
Jedna teorija kaže da poreklo ovog neobičnog izraza treba tražiti još u Staroj Grčkoj. Naime, ljudi su tada vjerovali da božanstva, kao i ljudi, umiru. Ona to čine u jesen i ponovo se rađaju s proljeća. Ipak, preko zime, dok su stari bogovi mrtvi, a novi još nisu rođeni, duše mrtvih izlaze na svjetlost dana, a jedina zaštita od njih za žive je smijeh i radost.
Zato je to vrijeme kada razuzdane povorke svečara idu ulicama, igraju po trgovima i obilaze naselja. U tim povorkama naročito mjesto zauzimali su likovi budala, dvorskih luda i ostalih lakrdijaša kojima je smijh bio nezaobilazni način tjeranja straha.
A kako su se ove “lude” često posipale brašnom, da bi bile bijele kao mrtvaci koje ismijavaju, ovdje treba tražiti korijene izreke “smije se k’o lud na brašno”.