Postoje i oni koji su od toga napravili profesiju. Zabušanti "od karijere" su socijalno izuzetno inteligentni, ali najveće zasluge za to što opstaju, pa čak i napreduju na poslu na štetu onih koji zaista rade - snosi poslovodstvo.

U Srbiji, za obavljanje raznih privatnih poslova u radno vrijeme, kupovinu na pijaci, kuvanje zimnice ili honorarnog rada za drugu firmu, za savetovanje ni o čemu i izmišljanje fantomskih a dobro plaćenih radnih mjesta uglavnom se optužuje javni sektor, odnosno čuveni fenomen "državni posao".

Nasuprot tome, pregorijevanje na poslu je postalo praktično sinonim za rad u privatnim firmama, naročito onima za koje nam tvrde da u Srbiju donose svjetske standarde i dižu produktivnost u nebesa.

Ali to nije samo slika Srbije, a kako (mogu da) izgledaju svjetski standardi koji se ovdje prećutkuju, veoma slikovito dočarava knjiga Dejvida Bolčovera "Živi mrtvaci", koja je postala svjetski bestseler.

Ovaj britanski poslovni konsultant i pisac tvrdi da u savremenom korporativnom svijetu ima na stotine hiljada ljudi koji provode godine u svojim kancelarijama ne radeći maltene ništa. Oni se provlače kroz pukotine u ogromnim sistemima velikih kompanija, kojima se loše i neefikasno upravlja.

Najveća zanimljivost u ovoj knjizi je ta da je ona zasnovana u velikoj mjeri na iskustvu samog autora. On kaže da se po završetku fakulteta zaposlio u jednoj maloj osiguravajućoj kući, gdje su svi jako mnogo radili, i da je zato počeo da traži posao u velikim kompanijama.

"Pokazalo se da u velikim firmama mogu da radim vrlo malo, za mnogo bolju platu" navodi Bolčover.

On posebno ističe primjer jedne velike korporacije, gdje je prvih godinu dana radio najviše nekoliko sati nedjeljno. U početku mu je to prijalo, ali je kasnije počeo da se dosađuje. Otišao je kod svog nadređenog sa pričom kako bi želio da se usavršava i više doprinese firmi, upitavši da li bi preduzeće htjelo da mu plati MBA studije.

Poslodavci su prihvatili njegov prijedlog, uz dogovor da mu nakon dodatnog stručnog osposobljavanja dodijele novo radno mjesto, gdje će moći da primjeni stečena znanja.

"Pred kraj mog usavršavanja, direktori nekoliko sektora u kompaniji pozvali su me na razgovor, ali sve se završilo samo na priči. Mjesecima nisam radio bukvalno ništa i shvatio sam da su poslodavci zaboravili na mene. Čitao sam knjige, išao u bioskop, ručavao sa prijateljima, putovao po Evropi i posjećivao fudbalske utakmice jer jako volim fudbal. Zaista sam uživao, ali moja porodica i bliski prijatelji bili su manje oduševljeni i ubjeđivali su me da potražim drugi posao" priča Bolčover.

Nakon tri godine dobro plaćenog nerada, i sam je shvatio da takvu "idilu" neće moći vječno da trpi.

"Moglo bi se reći da mi je to bio najbolji poslodavac, ali kada to sagledate objektivno, jasno je da ovakvi slučajevi svima nanose ogromnu štetu" zaključuje Britanac koji sada radi za sebe, tako što savjetuje menadžere kako da istisnu ljenjivce iz kancelarije, piše poslovne knjige i naravno - one o fudbalu.

Njegovo iskustvo nije izuzetak, potvrđuju i druga istraživanja, poput onog koje je sproveo Džozef Fuler, profesor menadžmenta na Ekonomskom fakultetu Univerziteta Harvard.

Fuler je nekoliko godina proučavao fenomen "plaćenih neradnika" u multinacionalkama širom svijeta i došao do zaključka da je on zapanjujuće rasprostranjen.

Profesor navodi primjer zaposlenog koji u jednoj velikoj automobilskoj kompaniji održava IT sistem i koji radi svega nekoliko sati nedjeljno. On to može jer se niko ne razumije u njegov posao i praktično je svima svejedno šta i koliko on zaista radi, sve dok sistem o kojem brine funkcioniše.

Zato ima vremena napretek da se u radno vrijeme druži sa djecom, planinari, pliva, igra video-igrice i gleda serije.

"To je kao da sam stalno na odmoru i samo povremeno moram da ga prekinem da nešto uradim" opisuje ovaj IT stručnjak.  

Neradnik možete biti i u velikim tehnološkim kompanijama, ukoliko vam se posreći da vas angažuju za neki razvojni projekat, gdje nerijetko ima mnogo praznog hoda jer nije baš najjasnije šta je čija uloga u tome. A ni gdje se ko od inovativnih genija trenutno nalazi, jer su čas negdje u Africi, potom u Aziji, pa skoknu do Evrope, sve u cilju istraživačkog rada na projektu.

Fuler opisuje i ispovijest političkog analitičara u jednoj konsultantskoj kući, koji priznaje da ima toliko vremena na poslu da ga popunjava tako što svira violinu. Pošto veoma voli muziku, počeo je da razmišlja o tome da nauči da svira još neki instrument u radno vrijeme, ali ga u izboru sputava to što on ne bi smio da bude kabast, jer kako u suprotnom da ga donosi u kancelariju? Ni njegove kolege iz istog odjeljenja se ne ubijaju od rada, a sve zahvaljujući tome što i njihovi nadređeni rijetko dolaze na posao.

Psiholozi tvrde da zabušante na poslu ne treba potcjenjivati, odnosno da su to ljudi koji su veoma obdareni socijalnom inteligencijom, doduše isključivo u sopstvenu korist i na štetu drugih. Oni su puni vještina koje nijedan poslodavac ne traži, uključujući i sposobnost da prevare i najsofisticiraniju vještačku inteligenciju za regrutovanje kadrova, u koju su kompanije sručile silne pare ne bi li se odbranile od nepodobnih radnika.

Talentovani ljenjivac nastoji da bude uključen u sve nove projekte, ali samo na nivou "korisnih ideja". Mukotrpnu realizaciju prepušta drugima, jer je uvijek "razapet" između mnoštva projekata, vječito je pretrpan sastancima, pripremama sastanaka, i sastancima na kojima se zaključuje šta je bilo na tek održanom sastanku.

Sa ekrana njegovog računara neprekidno isijavaju komplikovane tabele, kada neko od kolega pokuša da mu "uvali" konkretan posao istog časa trči da rješava neku iznenadnu "kriznu situaciju" i sve nervira svojim mejlovima u gluvo doba noći, ne bi li i tako pokazao da "od posla više ne zna gdje udara".

Ovu i druge slične fraze neprekidno ponavlja iz dana u dan, ali nekako uvijek nađe vremena da visi satima pored aparata za kafu ili u restoranu firme, gdje "neformalno" razmjenjuje informacije sa drugima dokle su stigli u "zajedničkom" projektu.

Ne propušta da se raspita za zdravlje kolega i kako ide privatan život, jer se on u hladnom korporativnom svijetu predstavlja kao osjećajno biće koje istinski brine za ljude. Ipak, njegov najveći talenat je da zasluge za rezultate do kojih su došli drugi, uz mnogo šarma i "skromnosti" pripiše sebi tamo gdje je to najpotrebnije - kod nadređenih.

Upravo u tom grmu leži zec, dakle u poslovodstvu, tvrdi Gleb Cipurski iz konsultantske kuće Disaster Avoidance Experts.

Loše postavljen sistem i direktori koji ne rade svoj posao kako treba su najodgovorniji što zabušanti opstaju u kompanijama i onda kada se masovno dijele otkazi, pa čak i napreduju na štetu onih koji zaista rade. Američki stručnjak za izbjegavanje katastrofa upozorava da u Sjedinjenim Državama, koje se diče da su zemlja radoholika, produktivnost već godinama opada.

Njegova računica pokazuje da u firmi sa 100 zaposlenih i prosječnom platom od 60.000 dolara godišnje, ukoliko je petina zaposlenih neproduktivna 20 odsto radnog vremena, "za godinu dana baci se 240.000 dolara u vjetar", a sa skrivenim troškovima taj gubitak može dostići skoro milion dolara, navodi "24Sedam".