Bijeljina
11.05.2024.
22:19
Najmanje selo u Semberiji: "Dnevnica i do 70 maraka, ali nema ko da radi"
Izvor: una.ba
7
Podijeli
Obrijež, vozimo se do najvećeg imanja u najmanjem selu, imanje porodice Simić. Gazda imanja, Mika ima 78 godina. Od djetinjstva zna samo za rad. Ove ruke pokazuju kakav je život poljoprivrednika. Doček domaćinski jer kod njih, ne može drugačije. Stevka za šporetom prirema kafu, a za stolom priča o živo
''Prava domaćinska kuća, odmah kafa. Odmah kafa, rakija, sok. Bože pomozi, samo da smo živi i zdravi,'' kažu naši domaćini. Veliko imanje, veliki i troškovi. Biti poljoprivrednik danas kažu, nije lako. Ipak, ne žale se već svojim radom bore se kako znaju i umiju.
''Da je zgodno nije, ali eto, izdrži se. Dobro je, dok je čovjek zdrav, sve može da preživi,'' komentariše glava porodice Mika Simić.
Pitali smo ga, koliko je danas skupo baviti se poljoprivredom?
''Jeste poskupo, sve skuplja, pa skuplja i poljoprivreda. Isplati li se baviti danas poljoprovredom? Ko mora, mora,'' ističe ovaj poljoprivrednik. Od ranog jutra na nogama. Prvo priprema hranu za stoku, a onda u traktor. Radno vrijeme na imanju ne postoji. Mika svake godine zasije više od 100 dunuma zemlje a od toga, prehranjuje stoku.
Ove godine je zasijao:
''Pa, ima jedno 65 dunuma kukuruza sada smo posijali, 40 i nešto pšenice, ima nešto zobi i ječma,'' pojašnjava Simić. Bliži se sezona i tada nastaju najveći problemi za poljoprivrednike.
''Najgore je što nema ko da radi. Može se živjeti da ima ko raditi,'' navodi on.
Na pitanjue kako su se prošle godine snalazili za radnu snagu, Mika dodaje:
''Svakako. Malo za pare, nešto učinim.''
Dnevnica jednog sezonskog radnika unazad nekoliko godina iznosila je od 30 do 40 maraka, a danas ''prešle su i 60-70 maraka. I nema, pa nema koga da nađeš da radi, to je najgore,'' ističe ovaj semberski poljoprivrednik.
Na ovom imanju je sve pod konac, svaki pedalj je zasijan. A rodile su već i smokve. Mika je imao sreće, pa je afrička kuga zaobišla njegovo imanje. Pored prasića, gazda u štali ima osmoro teladi. Hraniće ih do određene kilaže, kada idu na prodaju. Tu su i konji. A kada smo obišli kompletno imanje, došao je kraj i našoj posjeti.
''Sretne bile, dođite nam opet,'' poruka je naših doamćina.
A mi smo obećali da ćemo se vratiti, jer ne kažu ovi mještani bez razloga, da je ovo najmanje bijeljinsko selo u kojem žive veliki ljudi.