Zora je, oko pet sati ujutro. Na platou pored napuštene željezničke stanice u Bijeljini već se okupilo dvadesetak ljudi kojima je nadničarenje jedini način da zarade za život. Čekaju da ih pokupi neki „gazda“ pa na posao, težak, fizički, od zore do mraka. Kažu da nemaju drugog izbora…

Nadničarenje kao način da se zaradi „neki dinar“ duboko je ukorijenjeno u kulturu života naših ljudi, posebno u poljoprivrednim krajevima kao što je Semberija. Ali zbog nemogućnosti da pronađu posao od kojeg bi imali stalna primanja, ili zbog niskih plata i penzija, sve je veći broj onih koji su primorani da idu „u dnevnicu“.

– Svakog jutra smo ovdje i nadamo se da ćemo ugrabiti neki posao tog dana. Posla je sve manje a nadničara sve više pa nije rijetkost da se vratimo kući, bez posla, bez para, bez nade. Ustajemo rano, baš rano. Ko prije dođe ovdje, prije će ga pokupiti neki gazda. A vi, djeco, mogli ste naći i neku ljepšu priču za te vaše novine, da ne ustajete noću, zorom kao mi. Nije ovo za svakoga – govori nam vremešna gospođa koja je na „željezničku“ stigla još u pola pet.

Čitav članak pročitajte u novom broju magazina Istina