Laza Lazarević je bio pisac realističkih pripovijedaka, a s tim u vezi i začetnik srpskog realizma. Posjedovao je izvanredan književni dar, sposobnost da vidi, osjeti, nasluti i doživi. Zbog kvaliteta svog pisanja prevođen je na dvadeset jezika. I sam je prevodio strane pisce na srpski jezik.

Uspjeh je postigao i kao ljekar, imao je razvijenu privatnu praksu. Bio je ugledni član društva. Vodio je raskošan život. Živio je u prekrasnoj vili. Liječio kralja. Međutim, ugled i slavan život nikad ga nisu promijenili. Cijeli život ostao je odmjeren, pažljiv i uravnotežen. Tako je besplatno pregledao beogradske učenike i još neke skupine društva.

Kome je bilo potrebno, dijelio je lijekove, odjeću i slično. Sa svojim djelima, dobrotom, književnim i naučnim radom, doprinosom nauci i književnoj umjetnosti, nikad neće preći u zaborav.

Djetinjstvo i obrazovanje

Laza Lazarević je rođen 13. maja 1851. godine u Šapcu. Otac mu se zvao Kuzman i po zanimanju je bio trgovac. Majka mu se zvala Jelka. Udala se za njegovog oca sa samo petnaest godina. Imao je tri sestre. Kada je Lazarević imao devet godina njegovu porodicu zadesila je teška tragedija. Umire mu otac, koji je bio stub porodice. Tada svu brigu o četvoro djece preuzima njegova energična majka. Postavlja se autoritativno, vapitava ih i dalje patrijarhalno, kako je to činio njen muž, dok je bio živ. Tradicionalno porodično vaspitanje se najbolje oslikava u njegovim djelima.

Dok je njegov humanitarni rad proizašao iz ličnih materijalnih problema u periodu djetinjstva i odrastanja, kada mu se majka sama, kao udovica, borila za njega i sestre.

Osnovnu školu pohađa  u Šapcu, kao i četiri razreda gimnazije. Od ranog djetinjstva pokazuje veliki interes za pisanu riječ, pa i tada, vrlo često čita knjige raznih svjetskih autora.

Godine 1867. upisuje Pravni fakultet tadašnje Velike škole. U tom periodu studija pokazuje veliki interes za ruski jezik i književnost, pa tako čita velike ruske pisce kao što je Pisarev. Svakako da su ovi vrsni književnici imali veliki uticaj na njegov književni rad i stvaranje. Godine 1871. dok je studirao pravo, imao je čast, kao uzoran student, da dobije stipendiju kako bi studirao medicinu u Berlinu, čiji je Medicinski fakultet bio jedan od najcjenjenijih i najprestižnijih u Evropi.

Tamo su profesori bili uspješni naučnici. Ali, Lazarević ipak završava studije prava, pošto mu stipendiju oduzimaju zbog tadašnjih političkih problema. Iduće godine opet dobija stipendiju za medicinske studije i odlazi u Berlin. Prekida studije za vrijeme rata na dvije godine. Odaziva se mobilizaciji i vraća se u svoju zemlju.

Tokom rata pomaže u liječenju ranjenih, za šta je i odlikovan. Studije medicine nastavlja u Berlinu, gdje je 1879. godine i diplomirao sa najvišim ocjenama. Potom se vraća u Beograd i počinje da radi kao ljekar.

Uspio je, u ratom opustošenoj Srbiji, zahvaljujući svom predanom i vrijednom radu, da se izbori za modernizaciju rada u bolnicama.

Ljubavni život

Laza Lazarević bio je lijep, pametan i uspješan čovjek, svima omiljen. Međutim, mnogi smatraju da nije imao srećan ljubavni život. Njegova prva ljubav zvala se Jelica Milinović. Zaljubio se u nju još dok je studirao pravo.  Kako je za vrijeme studija u Beogradu stanovao kod sestre Milke i njenog muža Milorada Popovića Šapčanina imao je priliku da upozna Jelicu, budući da je ona stanovala u komšiluku.

Tada je osjećao neizmijernu ljubav prema njoj, a uspomenu na nju sačuvao je do kraja svog života. O tome svjedoče njegove pripovijetke u kojima se divi ljepoti crnih očiju, onakvim kakve je Jelica imala. Kada je Lazarević dobio stipendiju za studije medicine u Berlinu, prekinuo je svoju vezu sa Jelicom, da bi ostvaro svoj san o ljekarskoj karijeri.

Kada se sljedeći put vratio u Beograd ona je već bila udata žena. U Berlinu ponovo doživljava i kreira sopstvenu  ljubavnu dramu. Sada sa damom po imenu Ana Gutjar. Ona je bila ćerka njegove gazdarice, žene kod koje je stanovao.

Mlada Njemica je opčinila Lazarevića. Kada se čini da ljubavoj idili nema kraja, vraća se u Beograd 1876. godine kako bi učestvovao u srpsko-turkom ratu. Po povratku u Berlin, poslije završenog rata, nije obnovio ljubav sa Anom i tako je njihova veza prekinuta.

Ono što je ostalo za sva vremena, zahvaljujući njihovoj romansi, jeste pripovijetka „Švabica“ u kojoj je njihova ljubav predstavljena kroz pisanu riječ i to kroz trinaest pisama. U pismima glavni junak izvještava svog najboljeg prijatelja šta se događa između njega i djevojke. Tada saznajemo da se u njemu odvijala teška borba i neodlučnost između toga da udovolji sebi i ide putem lične sreće ili da se vrati svojoj porodici i usliši svoju porodičnu dužnost.

Lazarević gleda ovaj problem iz mnogo uglova, a najviše iz moralnog. On ne može da pristane na svoju i Aninu sreću znajući da će tako unesrećiti svoju porodicu. Tada, ostavlja ženu koju je volio, odriče se sopstvene sreće i velike ljubavi. Odlazi svojoj porodici kako bi mogao da je uzdržava.

Njegovim činom jasno se vidi duboki i nikad nepromijenjeni patrijarhalni odgoj u kojem porodica zauzima najvažnije mjesto u životu pojedinca, a on je samo karika u porodičnom lancu koja nikad ne smije pući. Samo porodici se uvijek vraća.

Za Lazu najveće bogatsvo je sloga u porodici koja se mora čuvati i braniti od onih koji je uništavaju. Onda sasvim nenadano, kako to najčešće i biva, upoznaje svoju suprugu.

Kada se poslije studija u Berlinu vratio u Beograd, počeo je da radi kao ljekar. Tako je sretao i širio poznanstva sa  brojnim uspješnim ljudima toga vremena.

Jedno od tih poznanstava bilo je sa sinom predsjednika Vlade, Kostom Hristićem. Kosta ga jedne prilike poziva na večeru koja je bila, ispostaviće se, sudbonosnog karaktera. Naime, njegova sestra se zvala Poleksija. Upoznaju je sa Lazom te večeri. On je vođen prijatnom atmosferom, dobrim raspoloženjem, zanimljivim razgovorima, a i kojom čašicom više, poljubio Poleksiju.

Tim činom Hristići su počeli nazdravljati i slaviti prosidbu. Lazarević se brzo pomirio sa sudbinom i oženio Poleksiju. On uspješan mladi čovjek, ona iz bogate i uticajne porodice, bili su na samom vrhu beogradskog društva. Da Laza nije volio Poleksiju potvrđuju riječi njegove majke „To nije brak iz ljubavi, ni brak iz računa“. Poleksija i Laza imali su četvoro djece Milorada, Anđeliju, Kuzmana i Vladana. Dvoje djece im se razbolijevaju i umiru. Kuzman je umro kada je imao godinu dana, a Vladana su izgubili kada je imao dvije godine.

Književni rad

Književnim radom počinje da se bavi za vrijeme studija u Berlinu. Godine 1879. objavio je pripovijetku „Prvi put s ocem na jutrenje“. Ovom objavom se prepoznao i njegov pripovjedački talenat.

Onda redom objavljuje ove pripovijetke: „Školska ikona“  i „U dobri čas hajduci“, obje iste  1880. godine. Iduće godine još dvije „Na bunaru“ i „Verter“. Zatim, 1882. godine „Sve će to narod pozlatiti“. Izdaje svoju prvu i jedinu knjigu „Šest pripovijedaka“ i to 1886. godine u kojoj su se nalazile sve redom navedene pripovijetke. Tokom života u časopisima je izdao još dvije pripovijetke. „Vjetar“ 1889. godine i iste godine „On zna sve“.

Poslije njegove smrti, 1889. godine, objavljuje se pripovijetka „Švabica“. To je jedna od njegovih prvih napisanih pripovijetki, ali on nikad nije htio da je objavi. Smatrao je da je previše intimna i autobiografska. Razlog zbog kojeg je objavio mali broj književnih djela leži u tome što je sa jedne strane bio jako posvećen ljekarskom pozivu i naučnim radovima, a sa druge što je svaku svoju pripovijetku radio pažljivo kako bi predstavile savršenu kombinaciju stila, kompozicije i jezika. Laza je bio psiholog u pripovijetkama. On osjeti i doživljava ne samo ono što je na vrhu društva, nego i ono što je na njenom dnu.

Vješto opisuje svoje junake, njihove težnje, strepnje, nadanja, strahove i psihičke lomove. Najviše slika prelome u čovjeku, trenutak kad se u njemu javlja moralni preokret. To postiže zahvaljujući izvrsnom poznavanju psihologije čovjeka. Njegov kum, čuveni ljekar Vladan Đorđević, često je znao da ga naziva „srpski Turgenjev“. Začetnik je psihološke pripovijetke i jednim od najboljih stilista. Književni pravac mu je realizam.

Pisao je djela zanimljive radnje i snažne kompozicije. U književnost uvodi psihologiju kao umjetničko sredstvo. U djelima uvjerljivo opisuje i dočarava psihološka stanja svojih likova. Pisac je snažno vezan za svoju porodicu. Ta povezanost se posebno oslikava kroz pripovijetke „Švabica“, „Verter“ i „Vjetar“. Jednako dobro predstavlja porodicu u gradskom okruženju i seosku porodičnu zadrugu.

U djelima snažno ističe da dobro pobjeđuje zlo, optimizam je njihov sastavni dio. Osam svojih pripovijedaka nije uspio da dovrši. Godine 1888. Lazu Lazarevića za njegov doprinos u polju književnosti biraju za člana Srpske akademije nauka.