Djeca koju je Diana spasavala ili pokušavala da spase bila su uglavnom sa Korduna i Kozare. Ova akcija bila je jedna od najtežih i po broju spasenih najobimnijih humanitarnih akcija u vezi sa koncentracionim logorima u Drugom svjetskom ratu. Tokom spasavanja ili odmah po napuštanju logora umrla su 3.254 mališana, i to iscrpljena torturom, glađu i bolešću, dok je 12.082 izbavljene dece preživjelo rat i ustaške logore.

 

Diana je bila udata za hirurga Julija Budisavljevića, šefa hirurške klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu. On je bio jedan od malobrojnih zagrebačkih Srba pošteđenih ubijanja, protjerivanja ili pljačke imovine za vrijeme ustaške NDH. Da bi sačuvala podatke o djeci koju je zbrinjavala tokom rata, vodila je kartoteku, s nadom da bi jednoga dana djeca mogla biti vraćena svojim biološkim porodicama. Imala je podršku uskog kruga ljudi, a svi koji su se bavili spasavanjem djece iz logora rizikovali su sopstvene živote.

 

 Nakon što je saznala za srpsku djecu koja su držana u logoru Lobor Grad, u oktobru 1941. godine, zajedno sa nizom saradnika, posebno Markom Vidakovićem i Đurom Vukosavljevićem, pokrenula je kampanju pomoći pod nazivom „Akcija Diana Budisavljević“. Uz pomoć lokalne jevrejske zajednice u Zagrebu, koja je imala dozvolu da pomogne logorašima, njen tim je slao zalihe hrane, lijekova, odjeće i novca, prvo u Lobor Grad, a kasnije u Gornju Rijeku i Đakovo. Njen tim takođe je pomagao članovima hrvatskog Crvenog krsta na glavnoj željezničkoj stanici u Zagrebu, dajući putne potrepštine radnicima u vozovima koji su se tamo zaustavili na putu na prinudni rad u Njemačku.

 

Početkom jula 1942. godine, uz pomoć njemačkog oficira Gustava fon Kocijana, Diana je dobila pisano odobrenje da odvede djecu iz koncentracionog logora Stara Gradiška. Uz pomoć Ministarstva za socijalna pitanja, posebno profesora Kamila Breslera, koji je radio u ministarstvu NDH, uspjela je da premjesti zatvorenu djecu iz logora u Zagreb, Jastrebarsko, a kasnije i u Sisak. Krajem maja 1945. godine, nakon oslobođenja, dva agenta Odjeljenja za zaštitu naroda /OZNA/ uzimaju od Diane albume sa fotografijama djece. Prema nalogu Ministarstva socijalne politike Hrvatske 28. maja 1945. godine od Diane Budisavljević je uzeta i cjelokupna kartoteka djece, iako nije bila završena identifikacija i repatrijacija.

 

„Kazala sam da, ako moram kartoteku predati, onda ću mu dati sve. Kažem mu da sam očajno uvrijeđena. Predajem kartoteku, bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnicu s popisom osobnih oznaka na djeci“, piše u Dianinom dnevniku. Oduzimanjem dokumentacije Diani Budisavljević i njenoj saradnici Ivanki Džakuli, onemogućeno je da dalje rade na identifikaciji velikog broja djece. „Znali smo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju decu. Strašno rastajanje u logorima, dugogodišnja čežnja za njima na radu u Njemačkoj, a sada neće naći svoje najdraže“, zapisala je Diana.

 

Njena ponuda da svojim radom pomogne na identifikaciji djece, u Ministarstvu nije prihvaćena.

 

Poslije Drugog svjetskog rata Diana Budisavljević vratila se u Insbruk da živi povučena i zaboravljena. Više nije govorila o svom radu za vrijeme rata i do smrti se nije oporavila od posljedica obilaska logora.

 

Danas ulice u Republici Srpskoj i Srbiji nose ime ove humanitarke, koja je svojim podvigom spasila hiljade srpskih mališana iz ustaških logora smrti.