Desankina topla, senzibilna, neposredna i muzikalna poezija odlikuje se rodoljubljem i humanošću. Završila je Filozofski fakultet u Beogradu i bila profesor u Obrenovcu, Dubrovniku i Beogradu.

Desanka Maksimović je bila pjesnik, pripovjedač, romansijer, pisac za djecu, a povremeno se bavila i prevođenjem, mahom poezije, sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika.

Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pjesama i proze za djecu i omladinu, pripovedačke, romansijerske i putopisne proze. Svoje prve pjesme je objavila 1920. godine u časopisu „Misao“.

Njena poezija je i ljubavna i rodoljubiva, i poletna, i mladalačka, i ozbiljna i osjećajna. Neke od njenih najpopularnijih pesama su: „Predosećanje“, „Strepnja“, „Prolećna pesma“, „Opomena“, „Na buri“, „Tražim pomilovanje“ i „Pokošena livada“.

Čuvši za streljanje đaka u Kragujevcu 21. oktobra 1941, pejsnikinja je napisala jednu od svojih najpoznatijih pesama „Krvava bajka“ - pjesmu koja svedoči o teroru okupatora nad nedužnim narodom u Drugom svjetskom ratu. Pjesma je objavljena tek poslije rata.

Djela: zbirke pjesama "Pesme", "Zeleni vitez", "Pesnik i zavičaj", "Otadžbino, tu sam", "Miris zemlje", "Nemam više vremena", "Pesme iz Norveške", "Letopis Perunovih potomaka", "Ničija zemlja", "Slovo o ljubavi", priče "Ludilo srca", romani "Otvoren prozor", "Ne zaboraviti", roman za decu "Pradevojčica", zbirka bajki i proze u stihu "Oraščići palčići", putopis "Snimci iz Švajcarske".