Čedo Krstić, koji je više od tri decenije živio u Americi, vratio se nakon penzionisanja u selo u kojem je rođen. Sa suprugom Ankom „zlatno doba“ provodi u ravnoj i pitomoj Semberiji.

Nedavno je ispunio i dugogodišnju želju - ugostio je školske drugove, nekadašnje učenike Tehničke škole „ Alija Alijagić“, njih 22 od 30, koliko ih je bilo u odjeljenju. Uz bogatu trpezu, pjesmu i smijeh prisjetili su se lijepih i bezbrižnih srednjoškolskih dana i obilježili  50 godina mature. 



- U Čikagu sam radio 33 godine. Prvo kao vozač, a onda sam osnovao vlastitu firmu koja se bavi rekonstrukcijom i adaptacijom stambenih i poslovnih prostora. Nikada nisam zaboravio zavičaj, a iako je to prilično skupo i zahtjevno, u Semberiju sam dolazio bar jednom godišnje. Srećan sam ovdje. Raduje me i što sam posle pola vijeka vidio drugove iz školske klupe - počinje priču „Amerikanac“ kako ga od milja zovu rodbina, komšije i prijatelji.  

Čedo se nikada  nije odrekao zavičaja, a sada se ne odriče ni Amerike. 

- Tamo mi živi troje djece, osmoro unučadi. Ponosan sam što svi govore srpski jezik, čitaju i pišu ćirilicu. Jer ako ne budemo čuvali vjeru, običaje i tradiciju, neće biti ni nas – kaže Čedo za portal InfoBijeljina.

Nakon penzionisanja Čedo nije imao dilemu. Vratio se na đedovinu. Srećan je što njegovu ljubav prema Semberiji dijeli i supruga Anka.

- Rođena sam u Čikagu 13 dana nakon što su moji roditelji dobili useljeničku vizu. Moji Popovići su prije 400 godina bili Jovančevići iz Foče. Deda je bi sveštenik pa su se stalno selili. Živjeli su u Ohridu, Kladovu, Sarajevu, a najduže su proveli u Valjevu. U Čikagu sam odrasla, školovala se, napravila karijeru, ali bila sam dugo sama.  Kada su me pitali zašto je to tako, pokazala sam Njegoševu sliku iz novčanika i odgovorila da takvog supruga i družbenika tražim. Prijatelji su znajući za to, upoznali mene i Čedu na nekom srpskom saboru i odmah smo znali da ćemo život provesti zajedno – kaže Anka za InfoBijeljinu. 

Ona ističe da voli Semberiju, bogatu i blagorodnu, i ljude koji žive na ovim prostorima. 

- Narod je mnogo vrijedan i radišan. Ponosna sam na mog muža koji je sve zgrade na našem imanju pravio sam, a cigle koje je uzidao je sam ispekao. I Bijeljina ima svoj šarm. Ovdje se nekako život odvija sporije, sve je umjerenije i ljepše – kaže Anka. 

Ni kada te život odvede s kraja na kraj svijeta, najljepše godine iz mladosti provedene sa školskim drugovima se ne zaboravljaju, kaže i Savo Savić iz Glogovca. Pola radnog vijeka proveo je u Hrvatskoj i Sloveniji, a kao serviser brodova proputovao je sve kontinete. 

 

- Samo nisam bio u Australiji. Najljepše uspomene, ipak, nosim iz Meksika i Brazila. Drago mi je što sam nakon toliko decenija vidio školske drugove. Nadam se da ćemo se i ubuduće sastajati - kaže ovaj Semberac. 

Ponosan na svoje nekadašnje učenike je i jedan od profesora tadašnje Škole učenika u privredi Rodoljub Roki Vulović, koji je Sembercima poznat i kao vrsni muzičar. Dok je uz gitaru zabavljao svoje nekadašnje đake  osvrnuo se i na dane kada je počinjao svoju profesorsku karijeru.

- Počeo sam da radim kao pogonski inženjer u školi koja je iznjedrila mnoge varioce, bravare i druge zanatlije. Srećan sam što mnogi od njih imaju bogate životne biografije – kaže Vulović za naš portal. 

Bijeljinske zanatlije mašinske struke, generacije 1973. godine, prisjetili su se uzbudljivog života, dobrih i loših vremena, kao prijatelja kojih više nema. Njihovo druženje potrajalo je duboko u noć uz obećanje da će se svake godine sastajati da u zdravlju i dobrom raspoloženju evociraju stare i stvaraju nove uspomene.