Izvještavanje o pozitivnim stvarima je prava rijetkost, a i kada se pojavi dočekuje se “na nož” od strane većine, jer se odmah u tome pronalazi nečije samoreklamiranje, odnosno mediji koji takvo nešto objavljuju proglašavaju se plaćenim ili pristrasnim. 

Neobjektivni ljudi su po definiciji takvi da im sve sa čime se ne slažu djeluje pristrasno sa “predumišljajem”. Ponekad čovjek pomisli da se svo to “mračenje” čini kako bi ljudi zapali u još veću apatiju. Moguće je da je određenim formalnim grupama ljudi baš to cilj, kako bi što lakše ostvarili svoje ciljeve. 

Svjesno se “pod tepih” guraju neki uspjesi, neki podvizi, mnogi ljudi koji zaslužuju pažnju i prostor guraju se na marginu, pa i preko nje, direktno u provaliju. Kada se krene od nekih životno banalnih stvari pa do bitnijih, daleko veća pažnja se posvećuje, i mnogo više analizira, kako i zašto su neki fudbalski klubovi ispali iz najkvalitetnijeg ranga takmičenja u BiH, nego što se analizira i ističe kao pozitivan primjer kako je jedan uslovno rečeno autsajder stigao do finala kupa u istoj toj BiH (nadamo se u trenutku kada ovaj članak bude objavljen, osvajač kupa BiH). 

Naslovne stranice se posvećuju tome kako je neko nekoga pijan napao nožem, umjesto tome kaliko je ljudi darovalo krv. Više se piše o “starletama”, nego o mladim umjetnicima (glumci, muzičari...) koji istrajavaju u donkihotovskoj borbi, i kao “mali dositeji” vrše svoju misiju u narodu. 

Vlasnici televizijskih kuća u velikoj mjeri oblikuju javno mnjenje, i svesno nameću antivrijednosti kako bi povećali gledanost i profit. Forsiranje pravih vrijednosti se ne uklapa u filozofiju “sve i odmah”, a medijske magnate mahom ne zanima opšte dobro, i nešto što je “na dugom štapu”. 

Takođe, neki mediji su u rukama nedobronamjernih stranih vlasnika, a oni pak u rukama pojedinih svjetskih vlada, pa imamo situaciju da “naši mediji” nisu naši. Kulturno obrazovni programi, emisije koje promovišu porodične vrijednosti i natalitet, kao da su zabranjeni na domaćim televizijskim kanalima. 

Treba manje političkih i informativnih emisija, manje promovisanja starleta i probisvjeta (barem prije ponoći), manje crne hronike, manje estradnih tračeva, pa onda tek neka je sloboda svačija da gleda i čita šta hoće. Treba nam cenzura, propašćemo. Regulatori pomagajte.

Piše: Stojan Krunić