Javna je tajna da u cijeloj Srpskoj trećina stanovništva radi na crno, od čega je najviše u Banjaluci.

Dok stručnjaci kažu da samo u centru grada mogu naći 100 radnika koji rade neprijavljeni, kaznu za rad na crno dobije tek oko pet poslodavaca mjesečno.

Crno tržište sve više pune mladi ljudi, koji u potrazi za bilo kakvim poslom, ne razmišljaju o penziji, osiguranju, niti budućnosti, već pristaju na bilo kakve uslove.

Mladi ljudi, mahom sa diplomama, na posao konobara, trgovca ili pekara, pristaju zbog plate koja im pomaže da se odvoje od roditelja, ali često na istom poslu ostanu i po 10 godina.

Dok stariji Banjalučani često mijenjaju poslove, razmatrajući sve uslove rada, većina mladih o budućnosti i osiguranju ne razmišljaju. Bar ne dok im se prvi posao ne pretvori u pakao.

- Radio sam u pekari na crno 5 godina. To je bio moj prvi posao, radio sam po deset sati dnevno, ali mlad sam, nisam se žalio, jer mi je plata bila više od 1.000 KM – priča Banjalučanin Uroš M. koji je za dlaku izbjegao da mu prvi posao bude i poslednji. Misleći samo na dobru platu, osiguranje mu nije bilo bitno dok se na poslu nije ozbiljno povrijedio, a liječenje ga je koštalo više nego što je i mogao da zamisli.

- Kad sam se povredio to je bio kraj. Gazda me nije ni nazvao, ni pitao kako sam, jednostavno nisam otišao na posao. Liječenje me je koštalo oko 3.000 KM, povrijedio sam kičmu, sada se liječim po banjama, a na bilo kakav fizički posao mogu da zaboravim – priča on, koji ima tek 28 godina.

Kaže da je svjestan da mu se ovo moglo desiti i na poslu na kome bi bio prijavljen, ali kaže, ne bi se morao zaduživati da plati liječenje.

Urošev primjer nije ni prvi ni poslednji koji pokazuje kako je mlade ljude bez mogućnosti lako navući na tanak led, jer u zemlji bez puno izbora pristaju na sve, smatra Ranka Mišić, predsednica Saveza sindikata RS.

- Mladi se dijele u tri grupe. Prvi su oni koje ne interesuje niti zdravstveno, niti penziono, jer više vole da dobiju novac. Drugi, misle da počnu da rade bilo šta, pa možda će me vremeno prijaviti i treća grupa, kojih je sve više, jesu oni koji odlaze – smatra Mišićeva koja dodaje da su u trouglu poslodavac, radnik, država, najmanje krivi radnici, koji u tom učestvuju jer nemaju izbora.

Mišićeva objašnjava da Srpska hronično boluje od bolesti rada na crno, a da sva odgovornost za najbrutalnije iskorištavanje radnika, koji nemaju zdravstveno, nemaju slobodan dan, nemaju nikakva prava, je u rukama vlasti.

- Vlast je ta koja treba da sankcioniše. Ništa preventivno, samo represivno. Ne treba to raditi „u rukavicama“, već samo kažnjavati i to velikim kaznama – zaključuje Mišićeva.

Dok pojedini misle da su mladi ljudi prvi koji treba da se pobune i prekinu iskorištavanje ljudi, sudeći po svemu, većina njih radije bira da napusti državu, nego posao.

Prijave tek nakon otkaza

Podaci Republičke uprave za inspekcijske poslove pokazuju da je za šest mjeseci u Srpskoj kažnjeno 310 poslodavaca, te da je to utvrđeno kontrolama inspektora, jer sami radnici rijetko prijavljuju inspekciji da rade na crno.

- Tek kada prestanu sa radom, radnici prijavljuju da ih je poslodavac angažovao bez ugovora o radu, što je teško dokazati retroaktivno, s obzirom da ne postoji nikakav materijalni dokaz o njihovom angažmanu – objašnjava Dušanka Makivić, portparol Republičke uprave za inspekcijske poslove.