Prije svega, podstaklo me promišljanje o egzistencijalnim pitanjima koje je vremenom, kroz sve intezivnije proučavanje filozofske, religijske i naučne literature, okupiralo moj um do te mjere - da sam to morao prenijeti na papir.

 

Predmet moje posebne kritike je postmoderna filozofija oličena u slavnom Ničeovom postulatu 'Bog je mrtav', koji je ujedno postao postulat savremene civilizacije, što je dovelo do sve jačeg odbacivanja hrišćanske i uopšteno religiozne misli, te jačanja nihilističke i ateističke filozofije, čiji su plodovi naturalizam, sekularizam i humanizam.

 

Smatrao sam vrlo potrebnim da ukažem šta je to što je zaista nihilističko u čovjeku, te bi on radije univerzum proglasio produktom puke slučajnosti, lišio ga bilo kakvog objektivnog smisla i svrhe, te odbacio najuzvišenija stremljenja čovjeka oličena u potrazi sa idealom Ljubavi, Pravde, Ljepote i Savršenstva koje nalazimo u Bogu.

 

Da, jednim dijelom. Iz tog razloga, moja kritika je upućena i mejnstrim religiji. Istorija pokazuje da je vrlo mali broj ljudi bio konzistentan sa svojim vjerovanjima i zato su se pod plaštom religije dešavali razni zločini. Ljudi su kroz istoriju često prihvatali formu religije, dok su u srcu ostajali ispunjeni mržnjom, voljom za moći i pohlepom, što je dovodilo do eskalacije nasilja čak i u ime Boga.  Istorija pamti te sramne trenutke i nikada ih neće zaboraviti, što će u mnogim umovima buditi prezir prema religiji.

 

Primjećujem veliku duhovnu i intelektualnu nezainteresovanost, ili preciznije rečeno  - hladnu ravnodušnost. Kao što sam pisao u knjizi, naš prosječan čovjek će rado povremeno posjetiti crkvu, postiti, proslavljati praznike, ali se nikada neće zapitati koji je smisao toga što radi. Sva njegova pažnja usmjerena je na praktikovanje religiozne forme u vidu rituala i običaja, dok u isto vrijeme zanemaruje njenu srž – bratsku ljubav,  pravdu i dobrotu. 

 

Tako neko neće raditi na crveno slovo, ali će zato u srcu gajiti zavist, mržnju, požudu i pohlepu. Takva duhovnost nema nikakvu vrijednost, jer čovjek suštinski, u srcu, ostaje nepromjenjen. Nasuprot tome, istinska religioznost zahtijeva karakternu promjenu u svjetlu navedenih uzvišenih ideala koje prepoznaju po savjesti i oni koji ne vjeruju u Boga.

 

Neophodno je da svako teži idealima koji prevazilaze njegovo iskustvo, a eksplozivni i krajnje neprilagodiljivi jevanđeoski ideali bratske ljubavi, pravde i dobrote, koji zahtijevaju metanoju - su nešto što svako treba da umom posmatra sve dok ih u potpunosti ne usvoji.

 

Savremeni čovjek mora da se osvjesti od opijenosti zadovoljstvima, od srca se obrati Bogu i doživi katarzu. 

 

Kao što sam pisao u knjizi, za to su odgovorni, s jedne strane, predstavnici novog ateizma poput Ričarda Dokinsa, Sem Herisa i sada pokojnog Kristofera Hičensa – koji su svojim radovima hranili predrasudu da nauka može dokazati da Bog ne postoji, iako se nauka ni ne bavi tim pitanjem. S druge strane, polovinu odgovornosti za tu predrasudu nose i hrišćani fundamentalisti, koji su bibliji pridavali autoritet nad naučnim pitanjima, čime su odbacili niz naučnih otkrića i sukobili ih sa teološkim idejama. 

 

Moja istraživanja su me navele da izaberem takozvanu "zlatnu sredinu", koja se uvijek pokazivala najrazumnijom. Bibliji treba dati autoritet nad religijskim pitanjima, a nauci nad naučnim. 

 

Za početak, potrebno je reći kako ne – a to je tako što će svijest o svom dubokom nezadovoljstvu i nesreći gušiti hedonističkim načinom života, odnosno uživanjem u brzoj hrani, alkoholu, drogi, promiskuitetu i ostalim porocima. Čovjekovu beskonaču prazninu može ispuniti jedino Bog, kako je to slavno rekao francuski matematičar, fizičar i filozof, Blez Paskal: „u srcu svakog čovjeka postoji vakuum kojeg jedino može popuniti Bog.“

Ukoliko želite knjigu, možete se javiti na broj 065/640-432.