- Nemam ambicija jer je to još rano za mene, smatram da je ta funkcija za iskusnije sportske radnike. Tek sam praktično krenuo kao predsjednik Upravnog odbora Radnika, gdje želim da napravim dobru priču i kada tu postignem rezultat, onda mogu dalje da idem.

GLAS: Kako se uopšte rodila ideja da postanete predsjednik Radnika?

KRSTAJIĆ: Sticajem okolnosti sam došao na čelo Radnika, a za to je najviše zaslužan gradonačelnik Bijeljine Mićo Mićić, sa kojim sam se dogovorio u roku od pet minuta. Okupio sam tim od 13 članova koji čine Upravni odbor kluba i krenuli smo na posao. Od samog početka bilo je teško, Radnik nije dobro stajao na tabeli, pa smo morali da uradimo mnogo toga. Na kraju proljeća izborili smo opstanak koji nam je bio primarni cilj - naglasio je na početku razgovora predsjednik Bijeljinaca.

GLAS: Radnik je na kraju jeseni zauzeo visoko četvrto mjesto. Da li se može reći da se Evropa uveliko smiješi?

KRSTAJIĆ: Cilj nam je da se stabilizujemo kao klub, da ojačamo kao ekipa koja bi bila još organizovanija. Bez obzira na to što je do sada napravljeno dosta, smatram da može i mora još bolje. Pritisak javnosti i ljubitelja fudbala u Bijeljini i te kako se osjeti, ali to je još jedan podstrek da radimo još bolje, kako bi Radnik u budućnosti bio ekipa koja zaslužuje poštovanje. Želimo da prvo stvorimo sve uslove za to, pa tek onda da se upustimo u trku za izlazak u Evropu. Kriterijumi za dobijanje takmičarske licence se stalno pooštravaju i mi već pripremamo sve da na proljeće počnemo sa postavljanjem semafora i reflektora. Uz to, treba nam i još jedan pomoćni teren sa vještačkom travom da bi omladinska škola imala još bolje uslove.

GLAS: Pored aktivnosti u svijetu fudbala bavite se i privatnim biznisom, proizvodnjom rakije... Otkud "Hubert" usred Banata?

KRSTAJIĆ: Istoriju nismo htjeli tako lako da izbrišemo. Banatsko Veliko Selo se od 18. vijeka do kolonizacije 1945. godine zvalo Sent Hubert. Još 1924. godine slasna rakija je kružila šorom. Baš u toj kući gdje se nekada proizvodila rakija i vino nastavili smo tradiciju. Čist i izražen miris voća sačuvali smo u našoj destileriji i danas možemo da kažemo da proizvodimo autentičnu vojvođansku rakiju.

GLAS: Kada ste došli na ideju o pokretanju tog biznisa?

KRSTAJIĆ: Na ideju sam došao sa mojim prijateljem koji je rakiju proizvodio u malim količinama. Pozvao je mene u tu svu priču, dao sam mu zeleno svjetlo i krenuli smo u proizvodnju. Posljednjih pet godina otkako se bavim ovim poslom rastemo marketinški, kvalitetom, učesnici smo brojnih sajmova, a sve što zaradimo ulažemo u novu recepturu i tehnologiju.

GLAS: Od Zenice, preko Kikinde i Beograda do Njemačke, pa onda opet u Banat. Izgleda da tamo najviše volite da boravite. Zašto?

KRSTAJIĆ: Od 18. godine vezan sam za Banat, oženio sam se sa 22, sa suprugom Banaćankom, Banat mi je u duši, ali bez obzira na sve, meni je centrala Beograd, gdje živim, djeca mi idu u školu, a bave se i ostalim aktivnostima.

GLAS: Kako gledate na reprezentaciju Srbije u budućnosti, s obzirom na neuspjeh u kvalifikacijama za Evro 2016?

KRSTAJIĆ: Došlo je vrijeme za promjene, treba da dođu mlađi, ambiciozniji ljudi željni dokazivanja ne samo u Srbiji nego u Evropi i svijetu. Vjerujem da će godina koja je tek počela biti godina promjena da se krene u pravcu uspjeha. Vrijeme je da se plasiramo na Svjetsko prvenstvo u Rusiji, jer sam ubijeđen da sada Srbija, što se tiče igračkog kadra, ima kvalitet, samo treba posložiti kockice.

GLAS: Kako ocjenjujete trenutno stanje u Partizanu, koji za "vječitim rivalom" u šampionatu zaostaje 26 bodova?

KRSTAJIĆ: Mislim da je ovo najgora godina u istoriji Partizana. Posljedica ovako katastrofalnih rezultata su ljudi koji vode klub, koji nemaju veze sa fudbalom i sa sportom uopšte. Legende Partizana ne mogu da priđu klubu, a kamoli da pomognu, pa su primorani da gledaju sa strane. Imam osjećaj da je to neka politička priča. Bez obzira na sve, Partizan i Zvezda su i dalje ispred svih, iako ima još klubova u Srbiji u kojima se dobro i kvalitetno radi. Pomenuo bi Čukarički, koji je po mom mišljenju najorganizovaniji klub u Srbiji.

GLAS: Da li je dolazak Ivana Ćurkovića za v.d. predsjednika Partizana korak naprijed za "crno-bijele"?

KRSTAJIĆ: Bojim se da je to samo maska.

GLAS: Koji je put pod kojim bi se Partizan mogao izvući iz krize?

KRSTAJIĆ: Uprava koja je podnijela ostavke zaista mora da ode iz kluba i da dođu ljudi koji koji vole Partizan i koji znaju da rade u fudbalu.

Porodica

GLAS: Sa suprugom Ljubicom Mladen Krstajić ima troje djece: Svetlanu (19), Elenu (12) i sina Mateju (10). Čime se oni bave?

KRSTAJIĆ: Starija kćerka Svetlana je prva godina na studijima u Barseloni, Elena je sedmi, a Mateja peti razred. Elena pored obaveza u školi trenira atletiku u Partizanu, Mateja trenira fudbal takođe u Partizanu. Supruga Ljubica je veliki borac i ona je ta koja uspijeva sve to da ukomponuje, jer su moje obaveze dok sam aktivno igrao fudbal bile velike, a ni sada nisu ništa manje.

Broj 20

GLAS: Koja je simbolika broja 20 u Vašem životu?

KRSTAJIĆ: Sjećam se momenta kada mi je ekonom u Partizanu Branko Vučičević Gavran rekao: "Uzmi, bre Bosanac, dres sa brojem 20. Vidiš kako je lep broj." Tada mi se svidio i praktično me pratio kroz karijeru, a inače volim parne brojeve. Kada sam igrao za Verder i kada sam pregovarao sa Šalkeom, danski reprezentativac Kristijan Poulsen je nosio broj 20. Moj prvi uslov u pregovorima sa Jupom Hajnkesom bio je da, ako dođem, želim taj broj, a on je obećao da će mi ispuniti želju, što je i učinio. Poulsenu je dao broj dva, a meni 20.

Ribolov

GLAS: U trenucima odmora volite da pecate i često ste na Tisi. Rado odlazite sa prijateljima iz Bijeljine u Norvešku u ribolov. Kakva su iskustva na tom polju?

KRSTAJIĆ: Često sam na Tisi sa mojim prijateljem Mišom Lolinim koji, kada dođe iz Njemačke, odmah žuri da zabacimo udicu. Volim da pecam na Drini, Savi, Tisi, a poseban je ugođaj za našu ekipu sedmodnevni odlazak u Norvešku u ribolov. Skoro svake godine tamo odem sa petoricom prijatelja iz Bijeljine, iznajmimo vikendicu i avantura je zagarantovana. Dok čovjek ono ne vidi svojim očima, ne može da shvati koliko je lijepo pecati okružen fantastičnom prirodom. Ribolov je nešto što me odmara od frke, trke i svakodnevice.