- Osnovnu i srednju školu sam završio u Bijeljini, a negdje u drugoj godini Gimnazije imao sam priliku zahvaljujući profesorki engleskog jezika Verici Amidžić i školi stranog jezika da odem u Englesku. To je bilo 1996. godine i vidio sam jednostavno da postoji i neki drugi svijet, van ovih naši granica i naše kulture. Tada sam zacrtao da ću studirati u inostranstvu - priča Jović.

 

Razmišljao je o studiranju u Švajcarskoj, Engleskoj, ali dolazi do informacija da postoji program studija na engleskom jeziku u Budimpešti, smjer softverski inženjering.

 

- U to vrijeme godina studija u Budimpešti je koštala 2.500 dolara i to je bio veliki novac, ali otac je uspio da ga obezbijedi za prvu godinu. Od druge godine sam, zahvaljujući dobrim ocjenama, bio oslobođen školarine. Sjećam se da mi je otac novac za život slao vozom, preko Novog Sada. Negdje na završetku studija sam razmišljao šta dalje i konkurisao sam za stipendiju vlade Japana, ali i za stipendiju vlade Njemačke. Bila je to 2003. godina. Dobio sam obje, ali Nijemci su mi ponudili da biram između tri univerziteta. Izabrao sam onaj u Ahenu, a odlučio da doktorske studije upišem u Japanu. Inače, bio sam prvi student iz Republike Srpske kojem je uspjelo da dobije japansku stipendiju – ističe Jović.

 

Po dolasku u Japan radio je za firmu „Epson“ koja je u cijelom svijetu poznata po štampačima, ali i po, kako kaže Jović, prvom napravljenom kvarcnom satu.

 

- Bilo je velikog otpora od strane roditelja i prijatelja kada su čuli da želim da odem u Japan. Međutim, nisam odustao. Nakon tog prvog posla, prelazim u firmu „Kakehaši“ čiji naziv znači neku vrstu povezivanja, most. Ali, pošto sam od oca naslijedio talenat za biznis, ja odlučujem da osnujem svoju firmu. Danas se ona bavi vještačkom inteligencijom za razne industrije, od medicine do ribotike, radili smo za svemirski program, jedino nismo sarađivali sa vojskom, jer u tom slučaju morate da budete državljanin Japana – naglašava Jović.

 

Mladen je sa porodicom boravio u Japanu i kada se dogodila velika katastrofa – zemljotres u Fukušimi, cunami, uništenje nuklearnih reaktora, pogibija više od 15.000 ljudi.

 

- To je bila velika katastrofa, sjećam se da nismo mogli da dođemo do kćerke taj dan u obdanište i da je direktorica vrtića ostala s njom 24 sata. Odlučili smo nakon te tragedije da odemo u Evropu, ali ubrzo su nas emocije savladale i vratili smo se u Japan. Kasnije sam bio među rijetkima koji su radili na projektu vezanom za Fukušimu, nadgledanje radijacije i raščišćavanje. Sa japanskim stručnjacima sam posjetio postrojenja 1 i 3, imam i fotografiju sa tadašnjim premijerom Japana – dodaje Jović.

 

Prema njegovim riječima, najznačajnije odlike Japanaca su upornost, rad i predanost, ali i njihova nacija mogla bi da nauči nešto od Srba - malo više komunikacije, topline, druženja, izražavanja emocija i solidarnosti. 

 

- Japan je moja druga majka, tu živim 21 godinu – istakao je Jović.

 

O Japanu, Mladenovoj porodici, djeci, projektima na kojima je radio i koji su trenutno aktuelni, o tome da li Japanci više vole čaj ili kafu, ali i o mnogim drugim temama, pogledajte i poslušajte KLIKOM OVDJE, u emisiji „Kafica“ na YouTube kanalu portala InfoBijeljina.