Uprkos činjenici da većina semberskih sela ima dobre asfaltne puteve i izgrađenu infrastrukturu, sve više je praznih kuća ili staračkih domaćinstava. Stručnjaci za demografska kretanja kažu da je to trend koji se, jednostavno, ne može zaustaviti.

S druge strane, ima i rijetkih svijetlih primjera da se mladi ljudi nakon školovanja vraćaju na porodična imanja i ozbiljno počinju baviti poljoprivrednom proizvodnjom. Takav slučaj zabilježili smo u porodici Zorana Jovića u semberskom selu Čengić. Jovići proizvode mlijeko. Na farmi imaju sedamdesetak krava i dnevno proizvode od 700 do 800 litara mlijeka koje se isporučuje i gradačački „Inmer“. Godišnje sa njihove farme odveze se između 250.000 i 300.000 litara mlijeka.

Zoran i njegova supruga Bosa imaju trojicu sinova, najstarijeg Jovicu, te Milana i Dragana. Najmlađi Dragan studira informatiku u Novom Sadu, a starija braća pomažu roditeljima na farmi.

Milan je do okončanja studija na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu ostalo još nekoliko ispita. U međuvremenu se oženio Smiljanom,  medicinskom sestrom, koja je rođena u selu Međa kod Zrenjanina. Smiljanu je upoznao tokom studija u Novom Sadu.

-Studirao sam ratarstvo i povrtlarstvo na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu. Ostalo je još nekoliko ispita do diplome. Sve ono što sam naučio na fakultetu želim primijeniti u praksi, na porodičnom imanju. Brat Jovica, majka i otac, svi mi aktivno smo uključeni u proizvodnju mlijeka. Na farmi se puno radi, praktično svih 365 dana u godini. Ustaje se rano ujutro, oko pet časova i radi do kasno naveče, sve dok se ne obavi muža. Obrađujemo oko 35 hektara zemljišta na kome proizvodimo hranu za stoku. Sijemo kukuruz, pšenicu, ječam, lucerku. Ovo je intenzivna poljoprivredna proizvodnja, iako obrađujemo zemljište koje potpada pod sedmu klasu“, kaže Milan.

NJegov brat Jovica kaže da je na selu evidentan nedostatak radne snage.

-Puno se radi, tako da nemamo vremena ni rođendan da obilježimo kako treba. Suša je ove godine uzela svoj danak, te se moramo ozbiljno pozabaviti obezbjeđenjem dovoljnih količina hrane za stoku. Na selu se malo koristi znanje i nauka, i sve se radi nekako po inerciji“, primjećuje  Jovica.

Jovići kažu da će se posljedice katastrofalne suše u poljoprivredi i stočarstvu osjetiti tek na proljeće. I dok se danas, uglavnom, kako kažu, sve vrti oko politike, oni  se vrte oko svojih štala i oko svojih krava. Napornim radom uspijevaju da obezbijede pristojne prosječne mjesečne plate za sve članove porodice.

Selo Čengić je povezano dobrim asfaltnim putem sa centrom Bijeljine. Ipak, mještani kažu da od gradskih vlasti očekuju pomoć za povezivanje Čengića asfaltnim putem i na putnim pravcima ka Bjeloševcu i do Janjarske Obriježi, u dužini od po dva kilometra. Selo ima dvije prodavnice, lijepu crkvu, renoviranu četvororazrednu školu koju pohađa oko 35 đaka. Ispred crkve izgrađena je Spomen – česma, posvećena srpskim borcima iz Čengića koji su svoje živote položili u temelje Republike Srpske. Na školi se nalazi spomen – ploča posvećena Pajku i Petru Starčeviću, braći koji su davne 1935. godine poklonili zemljište za izgradnju škole. Zahvalnost su im na taj način iskazali mještani Čengića.