FOTO: InfoBijeljina

Mirza Hadžihajdić (35) iz Bijeljine imao je želju da nakon osnovne škole upiše obućarski zanat, kako bi nastavio porodičnu tradiciju naslijeđenu od djeda, a danas je jedan od rijetkih obućara u ovom gradu koji dokazuje da su zanatlije i te kako poštovane i tražene.

Ne prođe ni deset minuta, a u Mirzinu radnju ulazi nova mušterija – traže popravke, razna lijepljenja, šivenja, donoseći odjednom više pari obuće koji čekaju da im se vrate prvobitni izgled i funkcionalnost.

 
„Kada je trebalo da krenem u srednju školu, obućarskog zanata nije bilo u ponudi. Morao sam da upišem smjer mašinbravar u Tehničkoj školi i da se kasnije prekvalifikujem. Deda je bio obućar, tata takođe, s njim danas radim, i ja sam treća generacija. Na početku sam dobijao neke lakše poslove, ili bih pitao oca da mi pokaže kako radi određene popravke, pa bih ja ponavljao. Očima sam „krao“ zanat“, navodi Hadžihajdić za portal InfoBijeljina.

 
Zanimljivo je da u ovu obućarsku radnju nerijetko svraćaju mušterije iz okolnih opština kao što su Ugljevik, Lopare, Bratunac, Vlasenica, a nekada dođu i oni iz Beograda, Novog Sada, Sarajeva.
 
„Ljudi cijene stari način rada i kvalitet. Jedan čovjek iz Sarajeva je došao i pitao da mu nešto popravimo. Pitao sam ga zar ne postoji u Sarajevu obućar, a on mi je odgovorio da ih ima, ali da je posljednji koji je to radio kako treba, po starim pravilima, nedavno preminuo“, ističe Hadžihajdić.

 
Za obućarski zanat, prema njegovim riječima, i dalje se pretežno koristi ručni alat, ali sve više i moderne mašine koje su uslovljene pojavom nove obuće i novih materijala.
 
„Jednom obućaru, da bi otvorio radnju, ranije je bio potreban ručni alat, obični elektromotor, dva brusna papira i singer šivaća mašina. Kako ide ovo moderno vrijeme, moraš imati savremene mašine i kvalitetan materijal, ako želiš da radiš. Prije si mogao da nabaviš materijal u BiH, ali sada je uopšte teško doći do njega. Većinu stvari nabavljam iz Srbije, a za ostalo se snalazimo na drugim mjestima“, naglašava ovaj mladi, ali iskusni zanatlija.

 
On dodaje da više od pedeset odsto obuće koju ljudi donose na popravku su muške i ženske patike, ali da ima i pojedinaca koji donesu određeni par koji se ne isplati popravljati, međutim, za njih ima sentimentalnu vrijednost.

 
„Za oca i mene ima dovoljno posla. Mladi bi trebalo da se vrate ne samo obućarskom, nego mnogim drugim zanatima. Ja sam oženjen, imam dva sina, i nadam se da će jedan od njih naslijediti posao koji ja danas obavljam“, navodi Hadžihajdić.

 
Pratite InfoBijeljina.com putem Android i IOS aplikacije, te društvenih mreža FacebookTwitter, Instagram i VIBER zajednice.
Tagovi

Vaš komentar


Komentari ( 4 )