„Kukati ne mogu i ne smijem. Nekada smo mi, obućari, imali svoje udruženje, svoj esnaf i bili smo cijenjene zanatlije u gradu i regiji. Sada su neka druga vremena. Kineska roba i obuća preplavila je i naše tržište. Čast Kinezima, veliki su narod, ali njihova obuća nema nikakvu garanciju. Ukoliko pukne kineska cipela, ne možeš je ni zalijepiti kako treba, jer se izrađuje od loših materijala“, priča Miodrag za portal InfoBijeljina, sjećajući se vremena kada se od obućarskog zanata moglo solidno živjeti.

Miodrag kaže da se sjeća godina kada je dnevno mijenjano po dva do tri rajferšlusa na kožnim jaknama i čizmama, kada je znao da prefarba jednu ili dvije kožne jakne i tada se moglo dobro živjeti od ovog zanata. Radio je nekoliko godina i u Sloveniji, obućarski zanat usavršavao u bijeljinskom „Zenitu“, međutim, privatizacija je dobre radnike istjerala na ulicu i većina njih, kako kaže, sada su socijalni slučajevi.

Ipak, Miodrag se još uvijek ne predaje. Kaže da ga  mušterije još uvijek ne napuštaju, jer znaju da ono što on uzme u ruke da popravi, može dugo i da se koristi. 

E.I.