Na seoskom groblju u Komlencu nadgrobna ploča Milice Tepić, majke sa te svjetski poznate fotografije, leži u nepokošenoj travi, bez opela i svijeće, bez uklesane godine rođenja i bez njenog djevojačkog prezimena Vlajnić...

Da ideja familije da srpska majka Knežopoljka, Milica Tepić, dobije nadgrobnu ploču na groblju gdje počiva i njen rođak heroj major Milan Tepić nije urađena kako treba, smatraju Kozarčani i Dubičanci koji su vidjeli ovu ploču na groblju.

Smatraju da heroina koja je simbol srpskog stradanja na Kozari zaslužuje mnogo više, a ne samo ploču ostavljenu u travi.

Zoran M. Kos, novinar-istraživač, saradnik Antuna Miletića i autor nekoliko knjiga o srpskom stradanju na Kozari kaže za "Novosti" da se potez rođaka Milice Tepić mora ispraviti kako bi majka Knežopoljka dobila, prije svega od srpskog naroda, ono što zaslužuje - poštovanje.

- Svijet gleda fotografiju, a mi tražimo čovjeka. Kada je ovih dana na usamljenom grobu Milice Tepić u selu Komlencu konačno postavljena nadgrobna ploča, završen je jedan apsurdan krug koji je trajao 77 godina. Milica je preminula teško bolesna u bijedi i tišini davne 1949. godine, a njen kameni spomenik kasni cijelu vječnost. Međutim, taj zakašnjeli potez privatnog pijeteta stoji u jezivom, gotovo ciničnom kontrastu sa onim što zvanična naša "kultura sjećanja" radi sa njenim likom i kozaračkim (čitaj:srpskim) žrtvama na velikim pozornicama. Mučno je vidjeti kako taj spomenik izgleda. Nova ploča je samo grubo spuštena u travu, korov, šipražje, bez ikakvog uređenja - priča Kos.

Prema njegovim riječima ono što je istinski sramotno jeste činjenica da na tom novom, navodnom grobnom mjestu nema nijednog jedinog traga zapaljenoj svijeći:

- Kažem "navodnom", jer prethodnog belega grobnog mjesta odavno više nema, a svjedoka takođe. I sama tvrdnja da je sahranjena u dijelu groblja gdje se sahranjuju porodice Burazor ostaje vrlo upitna. Tim prije što se na pomenutom groblju nalazi i porodična grobnica majora Milana Tepića, u kojoj počivaju njegovi roditelji, kao i supruga Dragica, a taj dio groblja gdje se sahranjuju Tepići nalazi se na sasvim drugom kraju. Ni voska, ni gara, ni traga od svijeće i njenih suza. Sve je urađeno hladno, birokratski i skoro projektovano, tek da se posao formalno privede kraju i skine sa dnevnog reda. A upravo to materijalno svjedoči da za Milicu, po svemu sudeći, nije bilo ni pravoslavnog opela za pokoj njene duše.

Kos dodaje da je zahvaljujući njegovoj hitnoj intervenciji i upozorenju porodica u poslednji čas shvatila šta čini, pa na ploči danas ipak stoji uklesan pravoslavni krst:

- Da nije bilo tog uplašenog i začuđenog pitanja sa strane, Milica bi bila ponovo sahranjena pod hladnim, bezbožničkim šablonom i kolorizovanom Skriginovom fotografijom. Međutim, taj iznuđeni krst nije mogao da sakrije ostatak zastrašujućeg zaborava: na ploči nema njene godine rođenja, nema imena njenog oca, niti rođenog prezimena. Izbrisan je njen djevojački i porodični korijen. Milica je tako na kamenu ostala Stojanka bez biološkog porijekla, bez korijena i lične istorije prije rata, upravo onako kako ju je nadnacionalna komunistička ideologija decenijama navikavala i u duhu bratstva i jedinstva njegovala.

Naš sagovornik dodaje da je porodica, saživjela i svikla sa tim sistemom koji je uništio tradiciju, "odradila" posao (dug prema očevoj majci) isto onako kako su se prema njoj odnosili ideolozi KPJ.

- Suštinski, ništa nismo promijenili; samo smo staru partijsku sliku bezbožništva i nemara kolorizovali, vidjeli najvjerovatnije da je to u modi, za nove potrebe. Vrijeme je da prestanemo lagati sebe: vrijeme je da ovoj nesrećnoj majci konačno vratimo njeno pravo, kršteno ime, Milica, i vjeru pravoslavnu - poručuje Kos.

On kaže da u zvaničnim knjigama, arhivama, umrlicama, krštenicama i drugoj dostupnoj dokumentaciji, kao ni u arhivskoj građi, ne postoji pouzdan trag o imenu njenog oca.

- Ime Kosta pominje se tek posredno, na osnovu pojedinih usmenih svjedočenja i starih snimljenih razgovora, ali ostaje nepotvrđeno, pa nije sasvim jasno da li se odnosi na oca Milice Tepić ili na oca njenog supruga Branka - priča Kos.

Prema njegovim riječima fotografija "Majka Knežopoljka" danas kruži svjetskim muzejima i izložbenim salama, od Aušvica i Kalemegdana do Mrakovice, Pariza, Londona i Moskve, kao univerzalni simbol stradanja civila u Drugom svjetskom ratu.

- Upravo u tome i leži suštinski problem. Jer, dok se kod drugih naroda sa pravom insistira na jasnom imenovanju žrtve, zločinca, vjere i identiteta, srpsko stradanje je i dalje poželjno samo onda kada je dovoljno "univerzalno", estetizovano i ideološki upakovano u prihvatljivu antifašističku scenografiju. Zato ostaje legitimno i bolno pitanje: da li je ova fotografija srpskom narodu donijela više koristi ili štete? Jer, umjesto da postane nedvosmislen dokument genocida nad pravoslavnim Srbima Kozare i Potkozarja, ona je decenijama služila kao vizuelno sredstvo za pacifikovanje istine, pretvarajući konkretnu nacionalnu tragediju u bezličnu, ideološki sterilisanu "ljudsku patnju". I upravo ta ideološka obojenost, koja bi kod drugih muzejskih narativa danas bila proglašena nedopustivom propagandom, ovde ne samo da ne smeta nego se i dalje svečano nagrađuje, izlaže i institucionalno njeguje - poručio je Kos.

Okrutna sudbina 

Srpska majka stradalnica sa Kozare, koju je objektiv Žorža Skrigina pretvorio u nadnacionalni simbol "Majke hrabrost", a književnost u mitsku Stojanku, rođena je u selu Jošik. Izgubila je supruga Branka kojeg su ustaše objesile 1942. u Bosanskoj Dubici, prije nego što mu se rodio sin. Sa dvoje male djece, Brankom i Dragicom, preživjela je golgotu kozaračkih zbegova i logora, isključivo zato što je bila Srpkinja i pravoslavne vjere. Umrla je u teškoj bijedi, tišini i zaboravu 1949. a njeno biološko porijeklo, djevojačko prezime Vlajnić i ime oca ostali su decenijama izbrisani iz zvaničnih državnih protokola.