FOTO: null

Hronologija Renesanse, jednog od najživljih i najdinamičnijih perioda ljudske istorije, satkana je od oprečnih događaja i istorijskih procesa, u koje spadaju s jedne strane neviđen uzlet umjetničkog stvaranja i uopšte života naklonjenog umjetnosti, a s druge neizbježni ratovi, krvavi obračuni između slabih italijanskih državica, čitava ta kondotjerska epopeja krvi, brutalnosti i politikantstva. A tu je takođe i jedna epidemija kuge.

Na marginama svog pomora 1527. i 1528. godine u Firenci, kakve je kuga često činila na evropskom tlu, kao svog protagonistu ima najvećeg Italijana renesanse – Mikelanđela Buonarotija, koji kao da je svojom figurom pomiješao i pomirio pomenute krajnosti renesansnog pokreta ljudskog duha i pripadajuće mu istorije.

Gonjen svojim stvaralačkim i ljudskim usudom, veliki umjetnik je, duhovno se nadmećući sa papom Julijem II, po čijoj je narudžbini oslikao tavanicu Sikstinske kapele, prihvatio nezamislivu narudžbinu za papinu grobnicu koja je podrazumijevala četrdeset kolosalnih mermernih skulptura. Da sad ne spominjemo papsku razmjetljivost u takvoj zamisli, ali skulptor je morao da razmisli o ljudskim kapacitetima i limitima. No, onaj ko je umio da sam načini čudo u Sikstini, možda je i imao razloga da povjeruje kako će i ovako zamišljeno djelo uspjeti da završi.

Nije uspio. Čak i za njega to je bilo mnogo, iako su mu njegovi savremenici pridavali epitet Il Divino, Božanstveni Mikelanđelo. Ali ta grobnica ostaće njegova kletva do kraja života, jer je bila predmet stalnih proganjanja Julijevih naslednika, i pretnji tužbama. Uostalom, čitavog života Mikelanđelo je bio raspet između svoje strasti za kamenom i naručilaca koji su neretko u njemu gledali radnu snagu za ostvarenje svoje taštine.

Daniele da Voltera, portret Mikelanđela Buonarotija

Porodica

Mikelanđelo, drugi sin Lodovika Buonarotija Simonija i Frančeske di Neri del Miniato del Sera, rastao je u okruženju još četvorice braće, bez majke koja je rano umrla, ostavljajući muža da brine o petorici sinova. Čitav život svih njih, proteći će potom u kamčenju novca od brata/sina umetnika.

Reč je, dakle, o ocu sitnom bankarskom službeniku i četvorici braće koji su bili lezilebovići, i koje je taj drugorođeni sin stalno pomagao, kao da mu njegovih problema sa papama, vojvodama, kraljevima, i kamenom kamenom kamenom... nije bilo dosta. (Interesantna je tema za genetičare kakva je to kombinacija hromozoma, koja je među takvom braćom, od takvog oca, u jednom od bezbrojnih svojih obrta ljudske materije, stvorila genija takvog kalibra. Po uobičajenom ljudskom rezonu to nema objašnjenja).

Tragedija grobnice

Pa će tako, posle sikstinskog svoda, godine 1527, Mikelanđelo biti zauzet projektovanjem i izradom kipova za kapelu Mediči u svojoj Firenci. Za to vreme Julijevi naslednici su smatrali da je deo novca isplaćenog za Sikstinu bio u stvari za grobnicu. Pretili su tužbom. Pape koji su nasledili Julija na tronu Sv. Petra, s druge strane, nisu marili za to – naručivali su od Majstora svoje stvari pritiskajući ga rokovima.

Gorčina koju će tada zapatiti u duši pratila ga je do kraja života. „Tragedija grobnice“, kako ju je sam nazvao, bila je njegova zla kob. Statua Mojsija, završena 1515, i namenjena toj grobnici, sada u crkvi San Pjetro in Vinkoli, bila je slaba uteha za onoga koji je papinskoj familiji dugovao još 39 kipova.

Opsada Firence

I tako je, na vremenskoj osi Mikelanđelovog života, stigla 1527. godina, i jedan od Italijanskih ratova (kako ih danas u istoriografiji zovemo), u kome je, pod opsadom vojske Svetog rimskog carstva pod zapovedništvom francuskog kralja Šarla V, teško opljačkan Rim, a papa Klement VII prinuđen da se zabarikadira u tvrđavu San Anđelo.

Mikelanđelo Buonaroti, Skica odbrambenih zidina Firence, 1528.

Mikelanđelova Firenca svom umetniku daje neverovatan posao – da projektuje odbrambene bedeme za grad, jer su u nastupajućoj ratnoj gunguli hteli da zbace omražene Medičije, čiji je jedan od sinova bio i sam papa, Klement VII. No, taj papa pokazaće se veštim igračem – on sklapa pogodbu sa Šarlom V da francuski kralj zadrži Bolonju, a da zauzvrat Medičije vrati na tron u Firenci.

Opsada Firence je trajala skoro godinu dana. Mikelanđelo je dao sve od sebe, izmišljao nekakve dušeke za odbijanje đuladi od zidina, ali je jedne noći, saznavši da se priprema predaja grada, napustio Firencu. Proglašen je za izdajnika, pa se vratio taman kad je grad pao. Novi vladar Alesandro de Mediči bio je surov, ali je papa Klement učinio svoje – poštedeo je svog umetnika (sve su se pape uvek utrkivale da Mikelanđela proglase svojim) pod uslovom da se vrati radu – u kapeli Mediči.

Kuga stiže u Italiju

I tada dolazi obrt istorije zbog kojeg nam je danas ova epizoda iz jednog prebogatog života kakav je bio Mikelanđelov važna – u Italiju, naime, stiže kuga. Ta bolest umela je da menja demografsku sliku Evrope već vekovima ranije, počevši od epidemije „Crne smrti“ u 14. veku. Sada je ponovo bio red na nju. Kako je granulo proleće 1528, Firenca se pretvorila u grandiozno umiralište. Ljudi su padali po ulicama, grad je zaudarao do neba. Kuće u kojima je neko umro bivale su napuštane od onih koji su preživeli, tako da su leševi ostajali da trule unutra. Jednog dana Buonaroto, Mikelanđelov dve godine mlađi brat, zamolio je Mikelanđela da mu ustupi svoju kuću u Setinjanu, selu u blizini Firence, poznatom po kamenoklesarskim veštinama.

Bilo je kasno. Kroz tri dana, Buonaroto je ležao na krevetu, otečenog jezika, prekriven žućkastim mrljama. Na samrtnoj postelji, braća se nemo gledaju. I ujutru, 2. jula 1528, Buonaroto umire, na Mikelanđelovim rukama. Poslednje što je video bilo je bratovo mučeničko lice, slomljenog nosa. Razumeli su se. Noseći brata umotanog u ponjavu, Mikelanđelo ga je sahranio u grob koji je u dvorištu iza crkve u Setinjanu iskopao sam, i sam je brata spustio dole. "Mori di peste", kaže i danas firentinska hronika, dostupna na internetu– „Umro od kuge“. Po završenoj sahrani brat umetnik se vratio, spalio svoju odeću i legao u vruću vodu...

Mikelanđelo Buonaroti, „Pieta Rondanini“

Mikelanđelo di Lodoviko Buonaroti Simoni umro je u Rimu 18. februara 1564, trideset šest godina pošto je sahranio brata. Imao je 89 godina. Od samotne sahrane u Setinjanu, Mikelanđelo je napravio – dve figure, Noć i Zora za kapelu Mediči, kip Duh Pobede za grobnicu Julija II, gigantsku fresku Strašni sud na oltarskom zidu Sikstinske kapele, fresku Preobraženje Sv. Pavla u Paulinskoj kapeli u Vatikanu, statue Rahele i Lije za napokon dovršenu i znatno smanjenu grobnicu Julija Drugog, fresku Raspeće Sv. Petra, Florentinsku Pietu u mramoru (namenjenu njegovom grobu), kupolu bazilike Sv. Petra koja i danas dominira Rimom, rekonstruisao drevni rimski trg Kapitolij, napisao tristotinak soneta neprolazne lepote, i do na tri dana pred smrt klesao stojeću statuu Pieta, majku koja svog sina drži uspravljenog, ne dajući mu da padne, koju danas znamo kao Pieta Rondanini.

Teško je danas dohvatiti smisao ove priče, dok o tome mislimo u neko tiho veče kad na ulicama naših gradova nema žive duše i senke golog drveća počivaju na asfaltu, možda ćemo, ne hajući za večnost, prosto pomisliti da se pitanje života i smrti rešava na višim instancama od ljudskih, i da su, na kraju krajeva, umetnici, pogotovo najveći među njima, njihova dela i njihovi životi pa na kraju krajeva i njihove smrti, kako je to Crnjanski govorio – „Jedna velika uteha koju nam ovaj svet nudi uz obilje svakodnevnog bola, straha i lepote koji čine jedan jedini život koji imamo“.

Pratite InfoBijeljina.com putem Android i IOS aplikacije, te društvenih mreža FacebookTwitter, Instagram i VIBER zajednice.
Tagovi

Vaš komentar


Komentari ( 0 )