To posebno važi za moj narod koji je miroljubih i pravdoljubiv ( objektivno ). Ova prethodna je svačija rečenica, univerzalne je primjene. Ako govorimo o naciji moja je srpska, i neizmjerno je volim. Ne bih je ni za jednu mijenjao, kao što ni jedan normalan predstavnik neke druge ne bi mijenjao svoju.

Ipak, kada kažem narod mislim na sve nas nesretnike koji se rodismo na zemlji krvi meda (ne misli se pritom na etimološku vezu između riječi Balkan i riječi krv i med, jer je naučno dokazano da prostor Balkana nosi naziv istoimene planine u Bugarskoj). 

Bez obzira na to, Balkan zaista jeste perverzna veza vrele krvi i medne, prelijepe prirode. Vrela krv ovde obilno i prečesto teče, razliva se po brdima i pločnicima, ne doniramo je zemlji dobrovoljno, već nam je otimaju i piju.

Kao što rekoh, naš narod je dobar. Dobar je i komšija koji nas gleda poprijeko, dobar je i onaj što pije svakodnevno na obližnjim klupicama, dobar je i onaj koji govori kako sa nama nema života. Vijekovima mi to svi jedni za druge govorimo ali kad se nađemo u švedskom gradiću ili na bečkoj “baušteli” pijemo zajedno i šalimo se na svoj račun. Previše smo slični da to ne bi bilo jedno. 

Možda su i u pravu oni koji kažu da smo svi ovde Srbi, kao što su u pravu oni koji misle da smo svi Hrvati, Bošnjaci, itd. Sve su to različiti nazivi za iste budale. Naravno, ljudi koji su u prošlom ratu izgubili nekoga bliskog teško stvari mogu posmatrati na taj način, i to je sasvim razumljivo. 

Kako neko može reći da smo podli i loši kada vidi mog velikog prijatelja, Srbina po nacionalnosti, koji je žrtva prethodnog rata u svakom smislu, koji je na više polja trpio zbog tog ludila, kako siromašnom Bošnjaku poznaniku koga slučajno sreće na ulici daje deset maraka da kupi hljeb i cigarete. 

Kako neko može misliti da smo loši kada na sahranu mog djeda dođe čovjek Bošnjak čijem je ocu moj djed nešto pomogao prije četrdeset i kusur godina, i od tada se nisu vidjeli. Kako neko može tako nešto tvrditi kada se Hrvat iz Samobora ludo zaljubi u moju rodicu, i to u trenutku kada ona prolazi kroz najteže trenutke u životu. Svako od nas ima na desetine ovakvih primjera u svom bliskom okruženju, a tvrdimo ipak da je među nama nepremostiva brana, jebo nas pas.

Gledam nas na pijaci, u marketu, parku, školama, ulicama, kako dijelimo isti prostor i vrijeme, iste probleme, iste radosti. Priskočićemo u pomoć “mrskom neprijatelju” ako ga napadne neko stran, ili se osmjehnuti iskreno njegovom potomku koga nosi u naručju, a ipak ćemo reći kako “ne možemo očima da ih vidimo” Tako pričamo, a drugo osjećamo. Sami sebe blatimo, glumimo šoviniste, a to nismo. U stvarnosti smo mnogo dobri, barem četvorka na skali od jedan do pet. 

Realno, istim jezikom govorimo, istu muziku slušamo, iste ulice i sokake volimo, i uspomene pamtimo. Treba nam malo više razuma, namjerno ne kažem tolerancije, ta riječ je izlizana, a nije ni dovoljno da nekoga samo tolerišemo. Ako je preambiciozno da se volimo trebali bi barem da se simpatišemo. Biće nam lakše živjeti, pustićemo uzdah zadovoljstva. 

Razmišljajmo mikro, mali smo za visoku politiku. Ako nas ugrožava neki član Predsjedništva BiH, ne ugrožava nas komšija Fadil iz Gvozdevića, niti susjed Boro sa Grbavice, a o glavi nam ne rade ni neki Sejdić i neki Finci iz našeg komšiluka. Svima nam je dosta velikih tema, visoke politike, ubiše nas migrene od nečega na šta apsolutno nemamo uticaj. Dozovimo se pameti, pomažimo se sa komšijama, nemojmo ih samo tolerisati ili ne daj Bože mrziti. Mržnja je jedno suicidno osjećanje i stanje, autodestruktivno u srži, razjeda samo nas same. 

Pokušajmo pojmiti da kada stranci igraju igru “pronađi razliku” između svih nas ludih balkanaca nema ni jedne suštinske. Porušimo barijere gradeći mostove. Biće to mali korak za čovječanstvo ali veliki za čojstvo, a još veći zalog za neminovnu zajedničku budućnost na ovim prostorima. Ipak sve što radimo i za šta se borimo činimo radi generacija koje dolaze.