Precizan podatak o tome da li ovakvih slučajeva ima i u drugim školama na području Semberije nismo uspjeli saznati, ali vjerujemo da je sve više onih koji su život „tamo negdje daleko“ zamijenili za rodnu grudu. 

 

Porodica Ilić jedna je od onih koje su dokaz da bolji život ne moramo tražiti u inostranstvu, već ga gradimo sa dosta ljubavi,  truda i strpljenja, uvažavajući želje najbližih. 

 

U odjeljenje VII-3, ove školske godine došle su bliznakinje Johana i Elena Ilić koje su do tada živjele u Njemačkoj. Upravo želja ovih djevojčica bila je da se presele i žive u Bijeljini što je olakšalo i odluku njihovim roditeljima kada je riječ o povratku. 

 

Početak im nije bio lak, bilo je potrebno naučiti ćirilicu, savladati jezičku barijeru ,ali i prilagoditi se novom okruženju.

 

„Roditelji su nam našli učitelja koji nam pomaže da razumijemo i naučimo ono što nismo mogle same. Meni je najveći problem bio da čitam i pišem ćirilicu, ali sada sam to uspješno savladala“, kaže za InfoBijeljina Elena. 

 

Njenoj sestri Johani glavobolju je zadavala fizika. 

 

„Formule nikako da shvatim, ali zahvaljujući drugarima koji mi puno pomažu naučiću“, dodaje Johana. 

 

Sestre Ilić kažu da rado prihvataju pomoć drugara ,ali da su spremne i da im uzvrate. 

„Pomažemo im kada učimo njemački jezik,jer nama je to lako“, kažu Elena i Johana. 

 

Osim škole, djevojčice treniraju i folklor pa im je to prilika da steknu drugare i van školskih klupa, te da dodatno uče o istoriji, tradiciji, običajima srpskog naroda. 

 

Škola je preduzela sve mjere da se učenicima, povratnicima iz inostranstva, pomogne u savladavanju gradiva. 

 

Direktor OŠ “Vuk Karadžić” Bijeljina Predrag Račanović kaže da je nedovoljno poznavanje srpskog jezika upravo jedan od problema koji ovoj djeci otežava inkluziju. 

 

„Naš obrazovni sistem je dosta napredniji i bolji, ali se dosta razlikuje od sistema u tim zemljama. Učenici koji su se školovali u bilo kojoj drugoj zemlji moraju da nauče naš jezik. Naše nastavno i stručno osoblje preduzima sve kako bi se ta djeca uklopila. Uz pomoć drugara, čija im je podrška veoma dragocjena, prepreke lakše savladavaju“, kaže direktor za InfoBijeljina.

 

Zadovoljstvo je gledati djecu koja su srećna, kažu roditelji Johane i Elene koji su se prije 35 godina upoznali u Njemačkoj i stvorili porodicu. 

 

Dvoje starije djece već imaju svoje porodice, a djevojčice su ubrzale odluku o povratku. Iako je Poljakinja, njihova majka Brigita svojim domom smatra kuću u Bijeljini.

 

„Uvijek smo rado dolazili ovdje i znali smo da ćemo nekada da se vratimo. Djevojčice su to isto željele pa smo zajedno donijeli tu odluku. U početku nije bilo lako, ali najvažnije je da su one srećne. Tamo sam mnogo radila ,a ovdje sam se posvetila djeci i kući. Dok se one malo snađu, naći ću sebi i neki hobi“, kaže majka. 

 

Zadovoljan je i otac Boban. U pečalbi, u njemačkom gradu Minhenu, bio je 34 godine.  

 

„Malo sam se plašio da njihovu radost zbog novog života u Semberiji ne pomuti mnogo obaveza, ali nekako to sve ide spontano. Zapad je postao manje - više sve osim zapada, ima toliko naroda i narodnosti i toliko je to politizovano, tako da se ne osjećaju zadovoljno kao ovdje. Mislim da to osjeća veliki broj djece, nevažno da li su sa naših prostora ili drugih“, kaže Boban za InfoBijeljina.

 

A pružiti srećno djetinjstvo svojoj djeci san je svakog roditelja. I kada su odlazili u inostranstvo bilo je to zbog bolje budućnosti, a i sada kada se vraćaju cilj je isti, imati srećnu i zdravu porodicu.