Tek posljednje dvije godine to radi sa naočarama ali, iako je vid izdaje ruke je, kažu, još dobro služe. Svoje znanje rado prenosi na mlađe, jer ističe da tradiciju i običaje moramo čuvati.

Baka Grozdana Marković rođena je daleke 1926. godine. Preživjela je Drugi svjetski rat, a i ovaj minuli. Godinu 1934. u kojoj je krenula u osnovnu školu pamti po pogibiji Kralja Aleksandra. Kao djevojka završila je učiteljsku školu, a onda se „zagledala“ u svog Gaju. Uzeli su se, izrodili troje djece i skućili. Nije uvijek bilo lako, ali zahvaljujući  ljubavi i poštovanju sve su prevazišli. Posla u seoskom domaćinstvu uvijek ima, ali uspijevala je, kaže, da nađe vremena i za ručne radove.

– O šeste godine sam čuvala ovce. Majka me tjerala da kad izađem na livadu ponesem igle i vunu. Morala sam da naučim da pletem, vezem, heklam i da šlingam, sve što su nekada žene radile. A završila sam ja i školu, trebalo je da radim kao učiteljica, ali nikada nisam radila taj posao. I u školi smo, mi, ženska djeca, morali donijeti konac i igle bez kukica, a dječaci su učili da tešu ili neke druge „muške poslove“. Udala sam se, a onda kuvaj, spremaj, peri, čisti. Seosko domaćinstva svašta zahtijeva. Baštu smo uvijek imali, voćnjak. Sve se to radilo i obrađivalo. Othranila sam i troje djece, ali nikada nisam prestala da radim ručne radove. Ustajala sam rano prije svih, ili sam plela i vezla uveče dok su svi spavali – priča baka Grozdana.

Dodaje da je nekada ručni rad bio na cijeni, ali više nije.

– Moji radovi od prije 30 i više godina su mnogo kvalitetniji nego ovi danas. Bilo je bolje platno, bolji konac, „Runolist“ Zagreb i neki iz Vranja, više se i ne sjećam marke – kaže vitalna starica.

Isheklala je, isplela i izvezla na stotine ručnih radova. Poklonila ih je kćerkama, snajama. Svakom od sedmoro unučadi i praunučadi uradila je nešto za uspomenu. Svatovski peškiri koji se poklanjaju mladencima običaj su semberskog kraja.

– Ko god se udavao i ženio iz familije dobio je izvezeni peškir. Radila sam i peškire za kićenje auta. I za komšiluk. Znaju mladenci da baba Grozdana misli o njima. Trudila sam se da osim poznatih mustri uvijek nađem i neku novu. Preslikavam šeme, crtam indigom. Pitaju ove mlade kako znam, a ja kažem “treba ljubavi i volje i sve se onda može” – kaže starica.

Želi baka Grozdana da svoje znanje nesebično prenese mlađima. Žali se da mnoge mlade žene nisu zainteresovane.

– Ili tipkaju po ovim telefonima ili ispunjavaju ukrštenice. A malo koja hoće iglu u šake. Ako im to treba, one kupe, umjesto da nauče, pa da onda uče i svoje kćeri – kaže  baka.

Praunukova djevojka na praksi

Nada Stjepanović (19) djevojka je Grozdinog praunuka Danijela. Završila je medicinsku školu, ali posla nema. Često dolazi kod bake.

– Rado slušam njene priče o nekadašnjim vremenima i „kradem“ zanat. To me zabavlja, a i na taj način želim da sačuvam naše običaje. Divim se bakinoj energiji i volji za životom. Mi, mladi, svašta možemo da naučimo od nje – kaže djevojka.