Nakon ovakvog početka očekuje se da je moj utisak godine izborni rezultat.

Nije.

Poplava je.

Ponekad mislim da me ne vole jer baš uživam da kažem ono što ljudi ne vole da čuju. Misao, koja je bubrila u meni od toliko vlage oko nas, sačuvao sam za vrijeme kad je sve prošlo. Ili barem kad nam se čini da je tako. U tako žestokoj konkurenciji sa našim političarima, narod je ispao i gori.

Ne želim da umanjim sva ona dobra djela koji su činili ljudi na sve strane. Kako su pomagali, kako su doživjeli lično. Kako se nisu štedili. Kako su pomagali pozivom na humanitarni broj, ili samo pozivom, da vide kako je.

Ovo su mi druge poplave u Bijeljini, i bile su mnogo gore. Prošao sam više na terenu, nagledao se svega. Vidio sam prostorije na drugom spratu kuća, u koje su domaćini sklonili svinje. Vidio sam kravu vezanu za auto, a tele na zadnjem sjedištu. Siguran sam u to, iako mi nije jasno kako se uvodi tele u auto.

Naslušao sam se svega. Ljudi koji su upozoreni da se sklanjaju, pa kažu: Ja ću ostati, nek bude sa mene šta bude. Posle su kukali kako ih niko ne obilazi.

Slušali smo danima kako nasip samo što nije pukao. Kad je pukao, već su znali ko je, kako i zbog čega minirao nasip. (Pritom, pukao je na više mjesta u više država i entiteta.) O stotinama mrtvih po Doboju, da ne govorim.

Svi su znali da se pomoć krade - Niko nije prijavio.

Svi su htjeli da ih obiđe lično premijer ili gradonačelnik, štipne djecu za obraz i lično uruči pomoć. Koja im, je li, ne treba, ali niko ih ni ne pita kako je. Niko nije pomagao njihovom selu, već onom tamo, a tamo su oni njihovi, em rod, em u stranci. Svi su znali gdje je trebalo braniti nasip, a ne tamo, kod “njegove kuće”.

Navala na centralno skladište je bilo ogromno, umjesto da se pomoć uzima na punktovima. “Šta ne da, kao da svoje dijeli” govorili su ljudima kojima je svaki sekund neko govorio “daj” a oni su morali da sve vode kroz papire. Da neko ne bi rekao gdje je pomoć.

Gledao sam ljude koje sam prezirao zbog nakaradnih budžeta, dnevnica, plata, stranačkog zapošljavanja... kako su svaki dan crnji u licu, blatnjavi od skakanja po raznim mjestima, pitao se zašto nisu izašli i jasno rekli da će čitav grad biti poplavljen, zašto nije radila sirena za uzbunu, zašto makar nisu zvonila zvona na crkvama, da svi shvate da je opasnost opšta, i za sve.

A kome? Ko bi ih shvatio ozbiljno?

Bilo je mjesta gdje se nisu osjetile nikakve katastrofalne poplave. Neki drugi su, čim je došla struja, okrenuli telefon da pitaju zašto nema kablovske!

Poplava je izbacila na površinu najbolje i najgore. Bilo je divnih ljudi. Bilo je divnih podviga. Samopregora. Bilo je više nego negativnog. Ali smo umjesto ljudi koji treba da sakriju strah, ne šire paniku i zaborave na ego, izgledali kao stado ovaca u koje su uletjeli vukovi.

Negdje u Japanu, posle Fukušime, televizija prilazi nekom Japancu koji zajedno sa ostalima sklanja šut, i on objašnjava da je izgubio sve. Ne kuću ili imanje, već porodicu. Zadrhtao mu je glas i zasuzilo oko kad je stigao do djece... Ali nije dobio nervni slom, nije bio u bolnici, već se stavio u službu Japanu. Da radi i čisti.

Japan nije prekinuo nijedan projekat pomoći drugim zemljama, iako ga je pogodila katastrofa koja bi oborila svaku drugu zemlju. Ima tu do Japanaca, više nego do japanskih političara.

Mi smo već godinama narod u zbjegu. Ne poštujemo pravila koja su tu da bi neke stvari funkcionisale na opštu korist. Svi zabavljeni o svom jadu, pod lošom vlašću, kojoj ne vjerujemo ništa. Pa ni onda kad je jedini način da prođemo sa najmanje štete, da radimo svi zajedno, da istrpimo, da se žrtvujemo.

Jeste, znamo biti dobri, pa i odlični kad je kakva nevolja. A sami sebi pravimo nevolje, jer u dobru nismo dobri.