Koridor 5c, koji se kroz BiH proteže područjem u kojem živi više od 1,5 miliona stanovnika, dobra je osnova, ali u suštini taj projekat samo djelimično rješava saobraćajnu izolovanost BiH od ostatka Evrope i velikih regionalnih centara.

Sramota je da se danas od Sarajeva do Beograda putuje gotovo šest sati, do Zagreba i više, ili da se oko 250 kilometra od Banjaluke do Sarajeva truckamo skoro četiri sata. U normalnim zemljama te razdaljine se prelaze za duplo kraće vrijeme, a to u praksi znači i duplo manje troškove za putovanje ili transport robe, veću moblinost radne snage, više poslovnih kontakata, saradnje itd.

Autoputem roba putuje brže, ima je više po nižim cijenama i to je ono što odgovora svima, proizvođačima, trgovcima i običnim ljudima, i upravo iz tih razloga treba podržati najave o povezivanju i spajanju Beograda i Sarajeva, iako u praksi to po svemu sudeći još zadugo neće zaživjeti, prije svega zbog nesposobnosti BiH i njenih unutrašnjih prilika.

Ne treba sumnjati u iskrene namjere i jednih i drugih da se dva regionalna centra, dva glavna grada dvije države, povežu boljim putevima, ali jučerašnji sastanak Denisa Zvizdića i Aleksandra Vučića samo je prvi korak ka realizaciji tog projekta, koji je mogao biti preduzet još prije 20 godina. Da je tada počela priča o gradnji autoputeva i povezivanju, dosad, ako ništa, očekivali bismo početak radova. Ovako, ostaje nam samo da se nadamo da su prepucavanja, provokacije i priče o konfliktima daleko iza nas i da je počelo vrijeme racionalnog razmišljanja i modernizacije.