Ona je gostovala na televiziji K1 i u tom gostovanju govorila o prvom Memorijalnom takmičenju "Andrija Čikić" za najbolje mlade kompozitore koje je nedavno održano u Kolarčevoj zadužbini u Beogradu.

 

Posjetioci su, pored koncerta, imali priliku da pogledaju i izložbu fotografija koje potpisuje ubijeni dječak.

 

"Nakon koncerta sam se osjećala beskrajno ponosno, tužno u isto vrijeme, ali beskrajno ponosno. Koncert je bio predivan. Bilo je mnogo emocija i u meni i drugim roditeljima. Mogla sam da vidim suze, ponos, radost", rekla je majka o koncertu, a onda je pomenula i kakav je odnos imala sa sinom.

 

"Uvijek smo se voljeli beskrajno, od samog rođenja. Kad je imao 3-4 godine, dok se igrao ja sam mu rekla: "Znaš da me sam Bog pitao kakvo dijete želim, ja bih rekla ovakvo kao ti". On tad to nije shvatao. Kada je porastao ja sam mu to ispričala, i rekla da ja zaista to mislim. On me onda pitao: "Baš ovakvog kao ja?", A ja mu kažem: "Baš takvog, ništa ne bih mijenjala". Ja nisam mogla da dočaram ljudima tu ljubav. Koliko je ona važna, lijepa i nemjerljiva. Nismo štedjeli ljubav u našoj porodici i stalno skrećem roditeljima pažnju da neće razmaziti djecu ljubavlju. Djecu razmazimo kad počnemo da radimo nešto umjesto njih, što bi već trebalo da rade sami", istakla je Suzana.

 

Ona je rekla da nju u ovim teškim trenucima održava ljubav prema sinu, i da mu je stalno pričala da voli još ponekog, ali njega najviše.

 

"U jednom gostovanju sam ispričala nešto o jednom našem običaju. Kada se neko zagleda u telefon ili udubi u neki posao, da ga prekine pitanjem: "Voliš li ti mene?" A on kaže: "Najviše na svijetu cijelom". Tako i on kad vidi da se ja udubim u neki svoj posao isto mi kaže. Ono što je meni sada čudno sa ove distance, mjesec dana prije tragedije on mene pita: "Mama, voliš li ti mene", a ja kažem "Beskrajno". I tog momenta sam se pitala, zašto mijenjam nešto što je godinama isto, godinama smo govorili "najviše na svijetu cijelom". Ali neki unutrašnji glas mi je govorio da moram da izađem „van zemlje“, svijet mi je bio mali, morala sam da kažem beskrajno. Do njega, do Boga...", priča majka dječaka.

 

Dodala je da je emocije često savladaju.

 

"Teške su večeri ili jutra, vikendom. Kod nas je uvijek bilo živo, i fali mi to. Lagala bih kad bih rekla da ne plačem - plačem... Imam običaj da otvorim klavir i zamislim ga. Da pustim kompoziciju koju je volio meni da svira, i mogu da ga zamislim", kaže Suzana.

 

Pored toga pomenula je i optužnicu koja je podignuta protiv oca maloljetnog ubice.

 

"Ne znam ni da li je prikladno sada govoriti o tome. Podignuta je optužnica protiv oca koja je za djelo protiv opšte bezbjednosti, ili kako se već to pravno kaže. Ono što nas roditelje sve zanima jeste ko je odgovoran za 10 ugašenih života? I ta neka nemjerljiva, neopisiva hladnoća cijele porodice. Otac kaže "Za šta vi mene krivite, ja se ne osjećam odgovornim". On je taj koji je dijete odveo u streljanu, oružje je njegovo. On je dao dozvolu da dijete trenira vatrenim oružjem", ističe ona.

 

Napominje da je bila jedna od majki koja je ispitivala dječaka na ročištu protiv oca.

 

"Imala sam prilike da čujem, a kasnije i da vidim snimak. Ja sam između ostalog pitala da li on zna da je ubio mog sina? On je rekao da zna... bez ikakve emocije. Njegov glas je četiri sata bio isti. Kasnije sam vidjela snimak. Njegova majka je sedela pored njega i nije reagovala na moje pitanje, samo je sjedila. To sve nas "pomjera". Voljela bih da se neka pravda ipak zadovolji, što zbog nas, naše djece, što zbog cijelog društva. Mislim da mi kao društvo nismo još uvjiek potpuno svjesni šta se desilo... ", rekla je majka Andrije Čikića.