Jedan je Francuz nešto prije toga postao je prva osoba koji je drugi put presađeno lice, jer se prva transplantacija završila neuspješno, a druga je ušla u istoriji ponovno uzgojivši kožu koju je izgubio s više od 95 odsto tijela, zahvaljujući uzorku koji je dobio od brata blizanca.

Presađivanja više nisu ograničena na vitalne organe: srce, jetru ili pluća. Ljudi danas mogu dobiti novu šaku ili čak matericu.

Ali neki organi ne smiju se dirati. Zasad.

Na vrhu te liste je mozak. Razlozi su i tehnički i etički, kažu stručnjaci.

"Sve što ima veze sa nervnim sistemom najteže je presaditi jer nemamo efikasne tehnike za regeneraciju živaca", objasnio je transplantacioni hirurg Dejvid Nasrala sa univerziteta Oksford.

"Zato su transplantacije mozga i očiju zasad izvan dometa moderne medicine", rekao je.

Postoje hirurzi koji navodno planiraju da presade glavu, ali ovi ozbiljniji kažu da bi pacijent, po svemu sudeći, umro. Mnogi sumnjaju da je uopšte moguće spojiti nervna tkiva dve kičmene moždine.

Iznad svega, presađivanje mozga postavlja uznemirujuća moralna pitanja, uključujući i ono temeljno: Šta čini osobu? Samo mozak?

Takav pacijent vjerovatno bi se borio s konceptom "ljudskog identiteta", kaže se u nedavno objavljenom članku u časopisu “Surgical Neurology International”.

"Čak bi i sjećanja na to koju je ulogu bivše tijelo imalo u stvaranju pacijentovog identiteta bila u mogućem konfliktu s novim, doniranim tijelom", napisali su bioetičari Anto Kartolovni i Antonio Spanjolo.

Slična su pitanja već viđena u slučajevima transplantacija lica i ruku. "Ta psihološka konfuzija neke osobe može dovesti i do ozbiljnih psihičkih problema, pa i doslovce ludila", dodali su.

Jeste li za svinjsko srce?

S obzirom na to da doniranih organa nikada nije dovoljno, korišćenje životinjskih srca, pluća ili jetre za spas ljudskih života sveti je gral medicinske nauke.

Ali tome na putu tvrdoglavo stoji odbacivanje organa drugih vrsta.

"Pokušalo se s ksenotransplantacijama 1950-ih i 1960-ih, s bubrezima šimpanzi, na primjer. Ali organi su bivali odbačeni u roku od nekoliko dana. U to doba naučnici nisu mogli da probiju tu barijeru, kako presaditi organ s jedne vrste na drugu", kaže Olivije Bastijen iz francuske biomedicinske agencije.

To se polako mjenja jer naučnici shvaćaju kako modifikovati gene koji podstiču imunološki sistem na napad na uljeze koje doživljavaju pretnjom.

Sada se u istraživanjima fokusiraju na modifikaciju gena životinjskih donora kako bi se njihovi organi oduprli reakciji ljudskog imunološkog sistema, ali istovremeno moraju da spriječe i prenos životinjskih bolesti.

Na umu treba imati i dobrobit životinja. "Do koje mjere treba da potkopamo životinjski imunološki sistem, potencijalno ih izložimo bolestima i patnji, samo da bismo mogli da ubiramo njihove organe", pita se Bastijen.

Ima li ograničenja?

Stručnjacima je ostalo još malo organa koje je tehnički nemoguće presaditi. Dva su zasad isključena zbog etičkih razloga - testisi i jajnici.

Na primjer, ako primalac s novim testisima postane plodan, čija su to djeca, njegova ili donorova?

Isto pitanje javilo bi se i u slučaju transplantacije mozga u drugo muško tijelo.

Članak objavljen prošle godine u časopisu “Journal of Medical Ethics” poziva na reviziju odnosa koristi i štete pri transplantaciji organa koji nisu nužni za spasavanje života.

"Najveći rizik za primaoce organa dolazi od snažnih, ali štetnih lijekova - imunosupresiva, koji su nužni kako presađeni organ ne bi bio odbačen", napisali su naučnici Atur Kaplan i Dankan Purve.

Imunosupresivi imaju dugu listu nuspojava, uključujući i mogući rak, ali to je prihvatljivo kada su u pitanju presađivanja srca ili pluća. Ne toliko za novo lice, ruku ili genitalije.

"Odmak od transplantacije kao načina spasavanja života prema načinu unapređenja života zahtjeva i promjenu u etičkom razmišljanju koje je dugo bilo temelj transplantacione medicine", zaključili su.