Imao je dječju paralizu i dok je bio dijete bio je primoran da prosi, a naučio je da čita tek sa 16 godina.

Li je rođen 1988. u pokrajini Henanu, u siromašnoj porodici poljoprivrednika, prenosi BBC na srpskom. 

Kada je imao sedam mjeseci obolio je od dječje paralize koja je ostavila teške posljedice - može da hoda jedino čučeći na petama.

Sanjao je da kao i druga djeca ide u školu i nosi ranac na leđima, ali su ga mnogi ismijavali.

Neka deca su govorila da je „otpad" i da „može samo da jede i ničemu drugom ne služi".

„To me je mnogo boljelo", kaže Li.

Li Chuangye, de 37 años, se convirtió en un buen médico luego de haber sido habitante de calle con una limitación física. Su historia ahora es inspiradora para muchos. Detalles en este video. https://t.co/if1kX8q65f pic.twitter.com/Q347tW37X9

— Revista Semana (@RevistaSemana) October 18, 2025

Kada je imao devet godina, njegovi roditelji su čuli da bi operacija nogu mogla da mu omogući da prohoda, pa su pozajmili još novca da plate zahvat.

Li je mnogo očekivao od operacije.

„Dok sam se oporavljao u bolnici, druga djeca su plakala, a ja sam se smješkao, jer sam osjećao da ću uskoro hodati kao i svi ostali", prisjeća se Li.

Međutim, operacija nije uspjela, snovi o hodanju su se srušili i zapao je u duboku depresiju.

Osjećao je da njegov život nema smisla i rekao je majci da bi radije umro.

河南商丘的李创业，只能蹲着走路，却自强不息成为一名好医生！网友:虽然只能蹲着走路，却没觉得他比别人矮…
Li Chuangye in Shangqiu, Henan Province. pic.twitter.com/7vDLR3Mdvm

— 李婧🇨🇳互关互粉互FO (@hezehua5) March 21, 2023

Majka ga je hrabrila da ne smije da odustane.

„Odgajamo te da imamo sa kim da razgovaramo kada ostarimo", rekla mu je.

Njene riječi su ga duboko dirnule.

„Shvatio sam koliko su se moji roditelji i cijela porodica žrtvovali za mene i rasplakao sam se.

„Shvatio sam da moram da živim, ne samo zbog sebe, već i zbog njih", kaže Li.

Ubrzo je u selo došao stranac koji je tražio djecu sa invaliditetom da prodaju tamjan u hramovima.

Taj čovjek je obećao da će Li kući slati novac u visini tadašnje mjesečne plate njegovog oca.

„Roditelji su se mnogo protivili da odem, ali ja sam to video kao priliku da zaradim i olakšam život mojoj porodici", objašnjava Li.

Pristao je da pođe sa čovjekom. Međutim, obećani posao je bio obmana.

Dr Li kaže da je stranac zapravo vodio mrežu prosjačenja, i da je narednih sedam godina bio primoran da prosi na ulicama zajedno sa drugom djecom i odraslima sa invaliditetom.

Prve večeri kod „gazde", jedno dijete ga je upozorilo da mora vrijedno da radi ili će dobiti batine.

Ispostavilo se da je to bila istina.

Sljedećeg jutra, ostavili su ga na pločniku, bez majice, sa činijom za novac i nogama savijenim iza leđa, u položaju koji je trebalo da izazove više sažaljenja prolaznika.

Li u početku nije razumio zašto mu ljudi ubacuju novac u posudu, sve dok ga prolaznici nisu upitali zašto prosi kada bi trebalo da je u školi.

„U mom rodnom kraju prosjačenje je bilo sramota. Nisam shvatao da to radim. Kada sam to shvatio, bio sam slomljen", priča Li.

Dnevno je mogao da zaradi nekoliko stotina juana što je bilo mnogo novca 1990-ih, ali je sav taj novac odlazio u džep njegovog gazde.

„Kada bih zaradio manje od druge djece, optuživao bi me da ljenčarim i ponekad bi me tukao", kaže Li, prenosi BBC na srpskom.

„Te godina su bile užasno bolne".

Vremenom su neka djeca pobjegla ili ih je policija vratila kući, ali Li je ostao, odlučan da nastavi da pomaže porodici. Kada mu je policija ponudila pomoć, odbio je tvrdeći da je sa rođacima.

Sedam godina je i leti i zimi putovao po zemlji i prosio.

„Ima sam osjećaj da živim u paklu. Bilo me je sramota, izbjegavao sam poglede ljudi, noga mi je bila savijena iza leđa da me više sažaljevaju, a to je bilo bolno.

„Molio sam se da pada kišu ili da duže traje noć, samo da ne moram da idem na ulicu", rekao je za program Outlook BBC svjetskog servisa.

Svake novogodišnje večeri zvao je roditelje i uveravao ih da je sve u redu i da ne brinu.

„Ali sam poslije tih poziva plakao u sobi. Nisam mogao da im kažem da prosim na ulici", kaže Li.

Čak i danas poslije 20 godina ima traume. Prosjačenje je ostavilo duboke psihičke ožiljke  I dalje to sanjam, a kad se probudim i shvatim da je to bio samo san bude mi mnogo lakše".

Novi životni put zahvaljujući obrazovanju

Sve se promijenilo kada je na ulici uzeo novine i shvatio da zna da pročita samo karaktere koji čine njegovo ime.

Tada je imao 16 godina i odlučio je da se vrati kući i konačno krene u školu.

„Ne umijem da čitam i pišem, a jedino obrazovanjem mogu da promijenim moj život", pomislio je tada.

Otprilike u to vrijeme, vlada je uvela nov zakon kojim je korišćenje djece sa invaliditetom za prosjačenje postalo krivično djelo.

Li je čuo i da se finansijska situacija njegove porodice poboljšala.

Rekao je njegovom gazdi da želi da posjeti porodicu i dobio je dozvolu da ode.

Kada su ponovo vidjeli sina, roditelji su saznali kako je zapravo živio proteklih godina, a Li je bio bijesan kada je otkrio da im je njegov izrabljivač slao mnogo manje novca nego što je obećao.

Uz podršku roditelja Li se upisao u drugi razred osnovne škole sa učenicima koji su bili 10 godina mlađi od njega.

Prvog dana u školi, djeca su se okupila oko njegove klupe, ali nije mario.

„Nisam bio uznemiren. Toliko su me ranije ismijevali i toliko sam propatio. Sada sam želio da se posvetim samo učenju", kaže Li.

Postao je najposvećeniji đak iako su mu zbog njegovog fizičkog stanja i najjednostavnije aktivnosti, poput odlaska u toalet, predstavljale napor.

„Trebalo mi je mnogo snage i vremena da odem do toaleta, pa sam često izbegavao da pijem vodu u školi", kaže on.

Zahvaljujući nepokolebljivoj odlučnosti, Li je završio osnovnu i srednju školu za devet godina.

Zvao bi djecu iz sela da se igraju kod njega kući, a zatim ih molio da mu pomognu oko domaćih zadataka.

Kada je došlo vrijeme za upis na fakultet, mogućnost izbora je bila ograničena zbog njegovog fizičkog stanja, ali je mogao da konkuriše za medicinske programe.

Pomislio je: „Ako postanem ljekar, možda ću moći da istražujem moje stanje, da pomognem porodici, spasavam živote, i doprinesem društvu".

Li je primljen na medicinski fakultet kada je imao 25 godina.

Tamo je imao bolji pristup objektima, ali su mu praktične vježbe bile izuzetno teške.

„Dok su moje kolege bez problema išle za profesorom i obilazile pacijente ili trčale po odjeljenjima tokom prakse, meni je to bilo veoma teško zbog problema sa kretanjem. Ono što bi drugi naučili za dan, meni je trebalo mnogo više vremena", objašnjava Li.

Shvatio je da mora da osnaži tijelo, pa je odlučio da počne da planinari.

Tokom prve ekspedicije trebalo mu je pet dana i noći da stigne do vrha planine Tajšana.

Kada su mu ruke i stopala popucali i počeli da krvare, nije odustao, već se oslanjajući se na zadnjicu penjao uz kamene stepenike.

Planinarenje je i dalje njegova velika strast, a ovog ljeta dr Li je počeo da objavljuje snimke pohoda na vrhove planina koji su postali hit na internetu.

Danas dr Li vodi malu seosku ambulantu u Sinđjangu i pacijentima je na raspolaganju 24 časa dnevno.

Njegovi pacijenti ga nazivaju „ljekarom čudotvorcem".

„Pomažem pacijentima sopstvenim rukama, poboljšavam zdravlje mojih komšija i to mi pričinjava najveće zadovoljstvo", kaže on.

Iznenađen je koliko je njegova priča odjeknula u kineskim zajednicama širom svijeta i nada se da će doprinijeti da se promeni pogled na ljude koji imaju invaliditet.

„Neki smatraju da su ljudi sa invaliditetom beskorisni. Kada čučim u restoranima, dešavalo mi se da pomisle da sam prosjak i kažu da nemaju hrane za mene. Tada se samo nasmijem i odem, ali su ljudi uglavnom ljubazni", kaže dr Li.