A kako i ne bi. Daleko od medijske pažnje, na terenima koji više podsjećaju na oranice nego na travnjake, za "bubamarom" se trči iskreno, iz srca i onoliko koliko može.

Ima tu svega - od terena-oranica, krivih linija, piva kao osvježenja, auta i vršenja nužde u kukuruzu, vremešnih fudbalera i onih sa stomakom do zuba, likova iz humorističnih serija i romana "Alan Ford", komičnih situacija, ali i lijepih poteza i evrogolova za svjetske špice.

Ima svega, ali ne i ljutnje, jer sve je tu sa svrhom - da se uz veliku dozu humora, ali bez uvrede za ikog, pokaže da se fudbal igra i tamo gdje nema reflektora i milionskih transfera.

Neke lige su strogo amaterske i kod njih je u prvom planu druženje i zabava, a da je tako, pokazuju litre ispijenog "soka od hmelja" koji je, pokazalo se, nagrada koja najbolje podiže moral.

Njima u principu ne smeta ni što linije koje označavaju teren kao da su izvučene krivuljarom ni što, kada lopta ode u korner ili aut, mora da se traži između redaka kukuruza ili u šiblju.

Ima i onih koji sve ovo shvataju mnogo ozbiljnije, ali imaju i mogućnosti, pa su im tereni u mnogo boljem stanju nego neki iz elitnih takmičenja. Neki su toliko revnosni pa, recimo, u Donjoj Jajnoj (predgrađe Leskovca) postoje dva "giganta", Real i Atletiko, a njihov "el klasiko" se zove "LE klasično".

Koliko je smiješan video u kojem iznervirani golman sam sebi postiže gol ili onaj u kojem jedan klub iz Srbije poziva navijače da bodre tim pa će dobiti "po jednu pivu", jednako su duhoviti komentari ljudi koji prate stranicu "Seoski fudbal".

Tribine su posebna priča. Mnogi ih ni nemaju, pa dobro posluže obična ledina, drvena stolica, gajba, kolica ili traktorska prikolica, ali bez obizra na sve, atmosfera je uvijek na nivou. Uglavnom je sve u domenu fer i korektnog navijanja, a ako se tu i tamo potkrade koji nesportski povik, sve bude brzo zaboravljeno i riješeno.