To je ne ograničava da prati razvoj medicine i medicinske prakse, upoređujući period kada je ona radila i sada.

Svakodnevno sa bivšim koleginicama razgovara o tome u šetnji ili na jutarnjoj kafi.

"Pričamo i šetamo, parkom pored Save, ispred Bolnice i oko Bolnice i Doma zdravlja. Četrdeset godina sam posmatrala Savu iz ordinacije ATD-a, jer je pored rijeke, a sada zagledam u iste prozore i prostorije, ali sa druge strane, sa savskog šetališta", opisuje Lela svoju svakodnevicu.

Pričom nas vraća u davne godine.

"Počela sam raditi 1. avgusta 1968. godine. Primljena sam za glavnu sestru Bolnice u osnivanju, ali sam to mjesto prepustila koleginici, a ja sam ostala u Antituberkuloznom dispanzeru. Nisam, tokom cijelog radnog vijeka htjela napustiti prvo radno mjesto. Tu sam provela cijeli radni staž. To je bio mali, ali uspješan kolektiv, nas petoro ili šestoro, zavisno od potrebe", priča Lela Sombolac za svaku situaciju pronalazeći duhovito zapažanje ili logično poređenje.

"Gdje sam prvi dan došla na posao, odatle sam i u penziju otišla. Sve na istom mjestu, u istoj sobi, ustanovi, gradu, ništa nisam mijenjala. Ustanove su mijenjale nazive, ali kod mene nije bilo promjena", kaže Lela, predusretljiva i omiljena u gradu pored Save, gdje je poslije završetka medicinske škole došla iz rodnog Prnjavora.

Ovdje se upoznala sa mnogo ljudi, stekla prijateljstva, formirala porodicu, postala dio "gradske raje". Međutim, ona najradije govori o svojim kolegama i poslu. Njena priča je svojevrsna hronika gradiškog zdravstva.

"Prvi ljekar bio je Ljudevit Ivnik, koji je u Gradišku došao iz Rijeke. Povremeno je kod nas, u službi, uglavnom u popodnevnoj smjeni, iz Nove Gradiške dolazio doktor Marjan Blažević. Bilo je mnogo pacijenata, radile su se skopije, bilo mnogo posla. Poslije Ivnika i Blaževića došao je doktor Jovo Desančić pa doktor Savo Stanišljević. Sa njima dvojicom radila sam godinama, najduže".

Doktor Desančić je poslije, kaže Lela, prešao na Grudni odjel, a doktor Stanišljević je tu ostao do kraja, sve do organizacionih promjena i ukidanja ATD-a.

"Imali smo fluorobus i ordinirali na cijeloj teritoriji Gradiške. Snimali smo pluća, preventivno djelovali... U tim aktivnostima otkriveno je mnogo plućnih bolesnika, dijagnosticirana je tuberkuloza. Te pacijente smo, u ranoj fazi bolesti, upućivali na liječenje i spasavali živote. Godišnje smo imali mnogo plućnih bolesnika. Poslije je sve zamrlo, više nema ATD-a, preventiva se ne radi intenzitetom kao u vrijeme kada sam bila u toj službi", sjeća se ova ugledna medicinska sestra koja je, iznad svega, voljela svoj posao, zanimanje kojem se posvetila svim svojim bićem.

Rado priča i o bivšim koleginicama i kolegama, sa kojima se i sada sreće, druži, podsjeća na medicinsku službu.

"U početku je sa mnom radila Rada Tendžerić, poslije je ona otišla na odjel. U našoj službi radile su i Mira Pavlović, Slavica Vitković, Jasmina Hatić... Radilo se besežiranje, postojala je kartoteka, radilo se veoma odgovorno, za šta smo dobijali priznanja i pohvale zdravstvenih ustanova i službi iz Sarajeva. Bili smo najbolji dispanzer u BiH na osnovu vakcinacija i kartoteka, evidencija koje smo veoma predano i odgovorno vodili", sa ponosom ističe Lela uspjehe službe kojoj je bila posvećena.

"Radili smo alergotestiranje djece i učenika. Bilo nas je malo, ali smo mnogo radili. U to vrijeme svi radnici iz gradiških preduzeća dolazili su na sistematski pregled, takođe svi ugostitelji dolazili su polugodišnje..."

Najveći doprinos, od ljekara, otkrivanju i suzbijanju tuberkuloze, smatra Lela Sombolac, dali su doktori Jovo Desančić i Savo Stanišljević.

"U njihovo i moje vrijeme, nikada, niti jedan pacijent nije vraćen neobavljenog posla. A bilo ih je više od stotinu dnevno. Nije bilo 'dođi sutra', nego sada i odmah, bez odgađanja", podsjeća se naša sagovornica pređašnje, ali veoma uspješne medicinske prakse.

Znanje i lijepa riječ

Pacijenti Antituberkuloznog dispanzera u Gradišci govorili su da ih doktori Savo Stanišljević i Jovo Desančić dočekuju lijepim riječima, razumijevanjem, liječe znanjem, zrače povjerenjem, ohrabruju dobrotom, a Lela ispraća osmijehom, srdačnošću, šalom.