Nenad Torbica je kao vozač, za 41 godinu radnog staža, vozio gotovo sve vrste kamiona i autobusa koji su za njegovog životnog vijeka bili voženi na našim prostorima.

Od kamiona na kakanjskom rudniku do autobusa sarajevskog Centrotransa prije 1992. godine.

„Od svih poslednjih 26 godina staža, koje sam proveo u a.d. „Vodovod i kanalizacija“ Bijeljina, u sjećanju su mi najviše ostala druženja sa kolegama u periodu od 1999. do 2006. godine, kada smo bili smješteni u krugu bijeljinskog Vodotornja. Bila je to neka specifična prijateljska atmosfera sa puno smijeha do suza, sa šalama na račun svih iz te ekipe, bez bilo čije ljutnje. Posle te 2006. godine smo podijeljeni na više lokacija i izgubila se ta prisnost koju smo do tada imali“, rekao je Nenad.

U životu je, kako kaže, do sada imao dva životna početka.

„Jedan kada sam se kao mlad oženio i sa 22 godine (1982.) započeo da stvaram svoju porodicu i svoj dom a drugi početak je bio 1992. godine kada sam morao opet početi sve iz početka kao izbjeglo i raseljeno lice u Bijeljini. Sada ću u penziju i to će vjerovatno biti još jedan moj novi početak. Sin i kćerka su mi sa mnom u Bijeljini, sin je već stvorio svoju porodicu a nadam se da će to uskoro i kćerka“, navodi on.

Ovako je, u petak, o svom životu pričao, od prije neki dan penzioner, Nenad Torbica, družeći se u velikoj sali Upravne zgrade a.d. „Vodovod i kanalizacija“ Bijeljina sa svojim dojučerašnjim radnim kolegama.

Torbica je izrazio zahvalnost svim svojim kolegama a posebnu zahvalnost generalnom direktoru Vladimiru Ljubojeviću koji je upriličio ovo druženje njemu u čast.

"Nadamo se da će Nenad Torbica još dugo godina misliti na nas, svoje bivše kolege i da će nas se sjetiti makar svaki put kada pogleda na svoj časovnik, koji mu je od strane njegove Službe uručen na dar", rekli su iz bijeljinskog Vodovoda.